Roditeljska pažnja
15.04.2011. u 12:05 sati


Seksan i grad

Roditeljska pažnja


Ovaj tekst će sigurno sadržavati izraze koje rijetko koristim u kolumnama, te naznake nasilja, pa se dalje čitanje ne preporučuje osjetljivim čitateljima

Ništa ne mrzim toliko kao stvari o kojima se ne govori. Kao, sramota je. Odlično. Slažem se da ima stvari o kojima ne možeš baš u punom tramvaju, ali da me sad objesite, ne mogu da prihvatim kako se o nekim ne može ni s kim. Čak ni s ljekarima. I to zato što malo koji ljekar želi da shvati kako nismo svi studirali medicinu. I kako ne kontamo kad nas se ubija latinskim. I zato jer mrzim kad se o nečemu mora šutjeti, želim naglas, pred svima da kažem kako se u posljednjih godinu i po ničemu nisam tako studiozno posvetila kao što sam se sva dala u istraživanje ćuna.
Shvatite kako hoćete, ali s rečenim predmetom nisam se imala prilike previše baviti. Niti jednu nisam održavala, tako da su mi detalji o brizi i servisiranju nepoznati. A, kako sam naučila iz sopstvenog iskustva, ne dolaze s uputstvom za upotrebu na nekoliko svjetskih jezika, tako da je osoba prisiljena sama se snalaziti. Od trenutka kada mi je saopšteno da ću postati ponosna posredna vlasnica jedne (slažem se – ovo jeste za Freuda), odnosno da je muško, počela je moja panika.
Šta sad, majko moja?!
Prirodno, osoba kojoj sam se prvoj obratila bila je ona koja s predmetom o kojem se govori živi cijeloga života. I koja je tvrdila kako nema neke velike razlike. Što je izjava ne za šamara, nego za šamarčine. Kako, jadan ne bio, nema razlike? Meni ništa ne visi, otkud znam šta sad da radim? Koga da pitam? I kako da pitam a da se ne shvati kao ispoljavanje ozbiljnog poremećaja ličnosti? Šta uopće ima da se priča, rekao je On ponovo i dodao kako od svega napravim problem. Dobro, neću pričati, ali ako se šta pokvari – ja nisam kriva. To sam rekla javno. A tajno sam se, dok je rečeni predmet još plivao u plodnoj vodi, okrenula jedinom izvoru informacija na kojem se priča o svemu. Internetu.
Srećom pa moj Google pretraživač ne koristi niko osim mene. Jer treba vidjeti ukucane pojmove. Jedan pojam nužno vodi drugom i stvari se otimaju kontroli. Tako treba zamisliti paniku buduće majke junačine (znate na kojem je slogu akcenat) koja saznaje prvo da se rečeni predmet može upaliti. I to može izazvati takav belaj da se dobro o sebi (i o rečenom predmetu) zabaviš. Odmah sam odlučila da će moje dijete biti obrezano u trenutku kada se rodi. Po mogućnosti prvo to da se obavi, pa onda da se siječe pupčana vrpca. I čim sam to odlučila, kao za inat, prvo mi je pala na pamet rečenica iz Oca na službenom putu – da, znate je, ona o kožnom mantilu. Onda sam pronašla kako se može desiti i to da se testisi ne spuste na mjesto. Molim?! Prvo, kako znam koje je tačno njihovo mjesto? I kako znam da li su se spustili ili nisu? Opipaš. Šta opipam? Dvije loptice. Kolike treba da su loptice? Ne piše. Pitam, a On mi kaže kako nisam normalna, otkud On zna kolike trebaju biti. Pa kolike su bile kod tebe? Kako ću znati, ženo, kad sam bio mali! I skini mi se s vrata. Ja se skinula s vrata.
Negdje u vrijeme moje najveće opsjednutosti obrezanim i neobrezanim, otišli smo na more. Ozbiljno sam od muža tražila da mi na plaži nađe neobrezano i obrezano dijete kako bih imala prilike da proučim razliku. I on je sasvim ozbiljno pokušao udovoljiti zahtjevu, a onda jedan dan rekao kako bi se moglo desiti da od nekog dobije batine jer zagleda mušku djecu po plaži u doba kad sve novine pišu o pedofilima koji slikaju golu djecu. On je prestao, ali je majka u meni još zagledala. I psihički se pripremala.
A pripremiti se ne može. Ni na to da te muško dijete popiški posred lica (što se od ženskog nikada ne može desiti), a ni na to da ga predaš u ruke nekoga ko će ga siječi. I ko ti hladno kaže kako si ga dovela u zadnji tren jer se kožica nije spustila. Dok sam čekala da ga vrate s operacije kojoj mi na pamet nije palo da prisustvujem, nego sam miševski pušila ispred zgrade, sjetila sam se vica o Crnogorcu koji je prisustvovao porodu i kojem se rodilo žensko, pa je presretan odahnuo, jer se neće patiti kao on. E, ta sam.
I taman kad misliš kako je s objektom sve svršeno (opet Freud), shvatiš kako se zapravo nikad ne završava. Jer sad se to uvlači. Ne znam kako da objasnim – uvlači se i gotovo. Na internetu se pojavljuje novi termin – ukopani penis. Nova panika! Istina, pročitala sam i tekst koji je napisao ljekar o tome – ništa nisam skontala. Gledala sam i slike ukopanih penisa, pa mi je nekako bilo neprijatno. Čak sam obazrivo pitala i neke majke: a je li se vašem sinu uvlačila, znate…ono unutra, pa od svega ima samo…ono dole, a ono što visi je… Pa ko će skontati o čemu govorim kad ni ja sebe ne kontam.
Moj muž, jedini izvor informacija koji imam, tvrdi kako se radi o tome da je naš sin bucmast i da mu je još mali predmet o kome govorim. I opet kaže kako nisam normalna – šta ja očekujem, deset centimetara kod djeteta koje nema ni pola godne. A ja istražujem po Googleu i samo čekam da mi neko konfiskuje kompjuter jer se bavim dječijom pornografijom. Jedino mjesto na kojem se o ćuni još progovori jesu forumi roditelja koji su jednako izbezumljeni kao ja i kojima isti ljekari govore kako se radi o nužnoj operaciji, a onda opet kako je samo riječ o estetici, jer i takav, ukopan, ima funkciju. I u koju od ove dvije izjave povjerovati? I kako biti siguran da je kod nas samo mali, a ne i ukopan? I da će izaći. Koji savjet poslušati kad jedni tvrde kako će proći kad naraste, drugi da ga stavljamo u dubak i pustimo da sila teže odradi svoje, treći kažu kako je dubak zlo, četvrti savjetuju da ga držimo golog bez pelene – pa ljudi, svakako ne prestajem čistiti iza njega, kako da ga pustim da obilježava ćoškove po kući, peti kažu… A zapravo niko ne govori ništa konkretno i pametno.
I nipošto ne govorim o tome da čak i u onim noćima kada on spava, ja ne spavam jer mi ćuna ne izlazi iz glave i s ekrana. Jer je to sramota. Iako, kaže internet, od toga pati svako drugo muško dijete.
Slažem se, majke su “lude”. Ali ovdje ne vrijedi ona da o onome o čemu lud govori pametan šuti. Jer ako o nekim stvarima ne govorimo naglas, nećemo biti “lude”. Nego ćemo zaista poludjeti.    

(Gracija 153)
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Biti tetka Seksan i grad
Biti tetka
Novi romantizam Seksan i grad
Novi romantizam
Mama, ne daj me… Seksan i grad
Mama, ne daj me…