Život bez sna
02.03.2011. u 15:46 sati


Seksan i grad

Život bez sna


Zapravo, san je precijenjen. Niko ne zna zašto spavamo. Naučnici nikada nisu otkrili

Pravo mi je glup taj Thomas Edison. Ne samo da je dokazano izradio Teslu i pokrao mu sve što je smislio, nego se usudio da iznosi vlastito mišljenje kada je san u pitanju. I još lupio kako je spavanje gubitak vremena. Eto, neka je sijalica pametna. I Napoleon je bio neki glupan. Bog mu dao da može, a on spavao samo četiri sata na dan. Kao, dosta je njemu. I Margareti Thatcher isto dosta četiri sata. Drago mi je zbog vas. Meni nije dosta. Ali, ko mene pita.
Ustvari, svi me pitaju. Prva stvar kad me neko vidi je da me pita spavam li. I uvijek mi dođe da pitam je li se to stvarno ne vidi koliko spavam. Pitati mene spavam li na nivou je da potpuno mokru osobu koja je s ulice ušla u zatvoren prostor pitaš je li to pada kiša. Ne spavam. Već danima. Ne spavam noćima. I uopće nisam nervozna zbog toga. Nisam ni umorna. To što sam neki dan zaspala naslonjena na viseću iznad sudopera, dok sam prala suđe, nije dokaz da mi nedostaje sna, nego da sam izuzetno prilagodljiva svim uslovima. Nisam čak ni loše koncentrirana. Tačno znam šta radim u svakom trenutku. Šta pričam i koje su mi namjere. I to što je daljinski od televizora završio u zamrzivaču ne znači da, kako je rekao jedan zlonamjeran, koji spava (SPAVA!!!! Što meni uopće ne smeta, a i zašto bi?), beba može završiti u rerni, a pile s krompirom u krevetiću. Ja spavam sasvim dovoljno. I volim svoje pile s krompirom. A i bebu volim. Zapravo, san je precijenjen. Niko ni ne zna zašto spavamo. Naučnici nikada nisu otkrili. Ušteda energije tokom prosječnog sna od osam sati samo je pedeset kalorija. Što je jedan tost. Treba li meni jedan tost? Ne volim tost. Nekako mi je suh. Dakle, tost... Čekaj, o čemu pišem?????

To da spavamo trećinu života najobičnija je laž. Toliko spavaju muškarci. I žene koje nemaju djecu. Žene koje imaju djecu ne spavaju. Uopće. I nemoj slučajno da ko kaže kako ona, eto, ima djecu, ali spava osam sati, i kako je spavala uvijek, čak i kada su bila bebe. Jer sam zbog takvih gotovo poludjela s prvim djetetom. A sada ih prezirem. Ko su one da remete jedinu stvar koja mi ostaje kao utjeha! Ne spavam ja, ali ne spavaju ni druge mame. I sva upaljena svjetla u gluho doba noći zapravo su svetionici koji nas sprječavaju da se nasukamo na obalu samosažaljenja. Signalizacija koju šaljemo jedne drugima. Nisi sama. I meni glava pada. I ja upravo čitam poruke na facebooku i surfam internetom dok ljuljam dijete na nogama. I ja sam upravo saznala da sam žirafa, koja je jedina životinja koja spava dva sata dnevno. I da mi je muž šišmiš koji spava dvadeset sati dnevno i to naglavačke. Dok dijete urla.
Moja kćerka nije spavala nikada. Doslovno. Voljela bih kada bih svima koji sada dižu obrve mogla pokazati video zabilježen neka četiri mjeseca nakon njenog rođenja. Moji podočnjaci su divne modre boje i sasvim je jasno da to što se smješkam znači samo da sam svjesna kako moramo sutra vratiti kameru koju smo posudili da je snimimo kao bebu. I da je red da na jedinom snimku nje male budem sretna mama. Koja kad se kamere ugase grize. A nakon ugriza treba primiti tetanus. Taj video te strateški razmak od deset godina između dvoje djece najbolji su pokazatelji kako sam prihvatila neminovno smanjivanje sna s koliko mi se ćefne na pet puta po deset minuta.
Zato me tješilo što su mi svi govorili kako ću nakon muke s prvim, s drugim djetetom garantirano spavati kao nikada u životu. Ako ovo nikad nije spavalo, onda ću s ovim najnovijim na prste jedne ruke moći izbrojati noći u kojima sam bila budna. I zaista u prvih pet dana izbrojala sam ih pet. A onda su mi trebali i prsti druge ruke, pa nožni prsti, pa prsti... Uglavnom, shvatili ste. Najgore od svega je što me i najmanji zvuk budi i iz najdubljeg sna. I što čak i prije nego otvorim oči znam šta me čeka. Istrenirana sam na zvukove. Brzo disanje – slijedi provala urlanja ako se na vrijeme ne priključi na izvor mlijeka. A koliko god brzo da reagiram, nikad nije dovoljno brzo. Hem-hem zvuk, kaki mu se a ne može, slijedi urlanje. Mhhh-mhhh zvuk – nemam pojma šta mu je, ali slijedi urlanje. Moj san je izgubio kvalitet odmora. I postao zapravo samo iščekivanje urlanja.

U isto vrijeme, fascinantno je koliko je san moga muža dobio na kvalitetu. Dok je s prvim djetetom na samo malo kenkanja bio budan da budniji ne može biti, sada najžešće urlanje na njega ne ostavlja nikakav utisak. Kako je samo slatko kada se usred urlika koji probija zvučni zid on lagano promeškolji i ispusti jedno šššššššš uz osmijeh, pa se okrene na drugu stranu i nastavi spavati. I kako je teško odoljeti potrebi da ga se poklopi jastukom. I omoguće mu se trajna tišina i san.
Najdraži su mi savjeti koje slušam po drugi put. Kako trebam da ga pustim da urla, pa će u dogledno vrijeme prestati. I spavati tako da se to samo poželjeti može. Kao da se može zaboraviti pet paklenih dana kada sam prvi put poslušala taj savjet. Nakon kojih je ona promukla, mi se gotovo razveli, a komšiluk prestao da me pozdravlja, što je bio razlog zbog kojeg sam šesti dan, jednako ne spavajući, plakala dok sam je nosila na rukama i slušala kako škripi. Kako trebam da ga izmorim. Kao da se ne sjećam kako sam nju budila kada bi, kao, krenula da spava u namjeri da naveče sastavi barem četiri sata u komadu, što je završilo tako da smo i ja i ona tu noć i naredni dan plakale nakon više od trideset sati bez sna.
Svjetski rekord u najdužem periodu bez spavanja drži Randy Gardner iz 1965. godine, koji nije spavao punih 11 dana. Četvrti dan tog istraživanja počeo je halucinirati. Potom si je umislio da je poznati nogometaš. No, na čuđenje svih, Randy je na kraju istraživanja funkcionirao sasvim dobro, čak je naučnike pobijedio u fliperu. Ja sam prošla fazu haluciniranja, a i kopačke sam okačila o klin nakon što me Sušić nije pozvao na pripreme.
Ima li ko raspoložen za flipera?

 

(Gracija 152)
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Biti tetka Seksan i grad
Biti tetka
Novi romantizam Seksan i grad
Novi romantizam
Mama, ne daj me… Seksan i grad
Mama, ne daj me…