Grad čudesne povijesti i neobičnih toaleta
25.01.2011. u 12:16 sati


Beč

Grad čudesne povijesti i neobičnih toaleta


Glavni grad Austrije uzbudljiv je kulturološki presjek proteklih decenija. Austrijanci vole svoju zemlju, a vole i novac, pa su se potrudili da te dvije ljubavi spoje u jednu. Dobro njima, a dobro i turistima
Napisala: Nada Zdravič

Beč je novogodišnje praznike dočekao u poznatom, blještavom ruhu i s nekoliko iznenađenja. Prošle godine je grad u praznično vrijeme bio preplavljen sretnim Srbijancima, a ove godine nigdje sretnih Bosanaca ni Albanaca. Bosanci očito ne trzaju na vize. Dakle, osim tog iznenađenja (jedini Albanac kojeg sam ovdje vidjela, i to na djelu, jeste primabaletan Bečke državne opere Eno Peci), u Beču je sve po starom. Bogato, okićeno, izlozi krcati, Japanci i Kinezi zašiljili oči, a svi se redom raspištoljili, novčanice i kartice samo sijevaju.
Prošetala sam poznatim ulicama pored veličanstvenih fasada i ustanovila kako ovdje minus deset nikome ne smeta, ni turistima ni radnicima – uličnim uređivačima svega po redu. U toj šetnji i u mojoj nasušnoj potrebi, svratila sam u jedan naizgled posve običan café, u blizini pješačke zone iza Stephansplatza. Zove se Diglas i postoji od 1875. godine. Pred caféom – red. E, pošto me bila uhvatila tuga za Hitlerom (nečovjek je bio Austrijanac!), otišla sam do WC-a, i ostala zabezeknuta. To je drugo iznenađenje: dvije staklene WC-kabine, blješte prozirne, čiste kao sunce. Mogla sam se iščuđivati do mile volje, samo nisam imala dovoljno vremena, žurilo mi se od tuge za Hitlerom. Zar su ovi Austrijanci baš ovakvi egzibicionisti i perverznjaci: posve prozirne staklene WC-kabine? Okreni, obrni, pipnem vrata – staklo providno kao svaki besprijekorno očišćen prozor. Malo sam se osvrnula oko sebe, tuga za Hitlerom pritisla – uđem da požurim dok nema nikoga. Ipak, bez obzira što se sve vidi – da zaključam vrata (ili možda baš zbog toga)? Kako se zaključah, tako staklo postade neprozirno. Opet iznenađenje: šta sam uradila pa je postalo neprozirno? Snašlo me, i iznenađenje i radost što je tako, pa sam brzo obavila posao i izašla zaokupljena mišlju: zašto?
Pregledala sam sve u caféu. Za ovdašnje i svake druge prilike ništa posebno, ali sve s mjerom i ukusom. Kad sam došla potražila sam internet stranicu tog caféa. Na njoj je ukratko njegova povijest, nekoliko poznatih specijaliteta, i u rubrici Novosti: fotografije staklenih WC-a. Café Diglas je 2009. godine angažirao dizajnera Roberta Felbera da – osvježi ponudu! Da originalno riješe problem i da privuku posjetitelje, one koji će im ostaviti novac. Nisam šale prestala misliti o tim WC-ima u Diglasu. Preci današnjih Austrijanaca, Austro-Ugari, bili su kod nas 50 godina, upitala sam se: kakvi su naši WC-i? Sjetila sam se jednog nesvakidašnjeg: u caféu Ribica u Sarajevu sve je drugačije nego bilo gdje drugo, pa i WC. Kad god sva sretna povedem u Ribicu neke goste, uvijek predložim da odu u WC. Ljudi se obično pobune, ne treba im WC i hvala mi na predostrožnosti, ali uvijek malo insistiram: treba otići vidjeti to malo čudo. Ali pošto je Sarajevo svima na dohvat ruke, ne bih ništa opisivala, nego preporučujem da se ode u Ribicu, uživa u njenoj nesvakidašnjosti koje se ne bi postidio ni jedan sličan prostor ni u Irskoj ni u Freemantlu, i da svrate u WC, ne moraju zbog Hitlera. Neka to ovdje urade – zbog Gavrila Principa. On je kriv što nam Beč nije više glavni grad. I što nemamo još poneku zgradu kao što su Markthalle – poput Gradske uprave ili one Glavne pošte. Okupator s kraja pretprošlog stoljeća sagradio je i zgradu današnjeg državnog Predsjedništva. Eto, što svega toga nema još više – kriv je Gavrilo Princip.   

*****

Oh, ovo razmišljanje o WC-ima me nije napuštalo. A razgledavanje Beča sam nastavila. Sve moje šetnje završavale su u podzemnoj željeznici ispod Karlsplatza, na par metara od Bečke državne opere. A tek tu je nešto neobično: javni WC u kojem glasno puštaju Straussovu muziku, onu iz Musikvereina. Nisam ulazila, nije mi se više plakalo za Hitlerom, a već svana skoro sve se vidi. Unutrašnjost vrlo plastično prikazuje koncertnu dvoranu Bečke državne opere. Na ulazu vas dočeka veliki natpis “Srdačna dobrodošlica” i još veća fotografija sale Državne bečke opere. Ako nemate novaca za operu (čiji obilazak i razgledanje je organizirano, sa vodičima na svim jezicima, što se skupo plaća – kao i sve u ovoj Operi, u kojoj sam o društvenim razredima, za vrijeme pauza jedne baletne predstave, uživo naučila mnogo više nego na svim časovima istorije), a budete se zaista prošetali Bečom, ovaj vas WC neće mimoići.
I onda neizbježna misao: zašto su svi naši javni WC-i i skoro svi oni drugi, redovito nepodnošljivo smrdljivi, bez papira i s napuklim vodokotlićem? Jeste li ikada poveli drage prijatelje turiste na Vrelo Bosne, a zatrebao vam WC? Bolje bi bilo da vam se ta neprijatnost nikada ne desi, jer od muke biste sve radije završili u obližnjem grmlju. Ili: jeste li ikada morali svratiti u onaj smećkasto-žućkasto plivajući WC kad se krene put mora, u onoj kafančini u koju svraćaju svi autobusi odreda, na malo janjetine s ražnja? Tek tada mi se stuži od Hitlera, navru suhe suze, od muke, i tuge što živimo u svijetu u kojem nam ni vlastita ...... ne predstavlja baš ništa, ni duplo golo.
Nastavila sam šetnju i razmišljanja o Beču razgledajući – a šta bih drugo, veleljepne zgrade i blještave reklame. A svakih malo plakati koji obavještavaju o tome šta se nudi. Sjećam se, u vrijeme novogodišnjih praznika prošle godine u Beču je u Muzeju Albertina (koji posjeduje najveću grafičku zbirku na svijetu, a da od ostalih spomenem samo djela Rubensa, Rembrandta, Da Vincija i Raffaella) bila pride postavljena izložba čuvenih francuskih impresionista. Ove godine su u isto, praznično vrijeme na programu Picasso i Michelangelo. Prošle godine se, tačno prvog januara, u Muzeju Leopold nisam mogla nagledati slika Edvarda Muncha, a ove godine je tamo izložba remek-djela kolekcije Beleyer: Giacometti,
naprimjer.
Prošle godine sam u ovo vrijeme u Muzeju Hundertwasser, koji treba obići zbog fasade, valovito-brdovitih podova i opet zbog WC-a naravno, razgledala fotografije Annie Leibowitz. Ove godine satima nisam izašla s izložbe jednog od najvećih fotografa današnjice – Švicarca Renéa Burrija. Sve možete, preporučujem, provjeriti na internetu. Jedino što će vam se desiti je – da ostanete bez daha od novogodišnje kulturne ponude u Beču. Sve ove nabrojane institucije vikendom su i u dane praznika širom otvorene bujicama turista. Ovog prvog januara i na minus deset mirno su stajali u redu i čekali da kupe karte. Ulaznica svugdje jednako stoji – 10 eura.
A ja sam se po Beču našetala. Tako sam tumarajući stigla do Nachmarkta (njihove Markthalle, samo što u njih niko nije pucao), u ulicu Linke Wienzeile, sa jednom od najljepših secesijskih zgrada. Da se ne ukočim gledajući put neba, pogledala sam u vrhove vlastitih cipela. Ali, nije šija nego vrat: na trotoaru ugledam lijepe, uočljive, bijele mramorne zvijezde. U njima inkrustrirana imena i potpisi Antonia Salierija, Antonina Dvoraka, Leonarda Bernsteina... Ovi i još mnogi veliki umjetnici upleli su svoje niti u “štof” ovog grada. Beč im se odužio evo ovako. Pomislila sam: u Sarajevo su došli, kad se nije pitalo metak ili život, brojni svjetski ljudi kao što su španjolski pisac Goitisolo, Cat Stevens alias Yusuf Islam (sjećate li se njegove legendarne “Lady D’Arbanville”?) i slovenačka skupina Laibach. Dirigenti kao što su Indijac Zubin Mehta i prijatelj Sarajeva Italijan Riccardo Muti u Skenderiji su netom nakon rata održali koncerte-događaje koje Sarajevo ne pamti ni iz najboljih vremena. A Bono Vox je došao u Sarajevo da proslavi ratnu Novu godinu. Ja u Beč da vidim Michelangela, balet “Šišmiš” i fotke Renéa Burrija, a Bono Vox – da vidi Sarajlije, onda kad se pika. Je li Sarajevo i na koji za budućnost relevantan način zabilježilo ove ljude? Ima li u Sarajevu pojam budućnost uopće značenje?

*****

I onda malo dalje – naiđem na u asfalt ugrađene drugačije ploče. Ni velike ni male, od mesinga. Na njima su natpisi sa imenom i prezimenom, godinom rođenja, mjestom (koncentracijskim logorom) i godinom smrti – bečkih Židova, koje je smakla Hitlerova ruka. Ne možete ih ne vidjeti ili zaobići. A ako ne htijući zakoračite na neku, naći će se tu neko da vas uljudno zamoli – da ne gazite po tuđim životima. Te nevelike mesingane ploče s imenima odvedenih bečkih Židova podsjetile su me na bezimene krvave sarajevske ruže iz rata 1992-1995. Koje su ruže i zašto ostavljene na sarajevskom asfaltu? Da budu i cvatu, mirom mirišu i opominju na – nikada više? Kako stvari stoje, to nikada više nam je sve bliže, jer su krvave ruže još samo sive rupeštine na cesti, iskrzane i ofucane. Podsjećaju još samo na naš beterluk. Ove bezimene krvave ruže ne mogu imati nikakve veze ni sa čijim svetim, jedinim životom, niti ičijom bilo kakvom žrtvom osim – nas samih, palih na vlastitom ispitu čojstva. A one bečke mesingane pločice s imenima odvedenih Židova kao da neko održava i polira svaki dan, već pedeset godina. Kako je to moguće?  
Neki dan sam u razgovoru s prijateljicom saznala da je Sarajevo u vrijeme praznika bilo – puno turista. Pa ima se tu šta za vidjeti: sve je tu bagatelna zabava bez granica, kakve navodno “nigdje nema”. Turista u par dana uživancije ni ne primijeti da nema javnih WC-a, i da ni jedna kulturna institucija nije otvorena preko praznika. Nema grijanja, a ni praznik nije baš svima. Drugovi Srbi obilato iskoriste “običnu” Novu godinu u iščekivanju “svoje”, a drugovi Bošnjaci su oduvijek bili nagodni, ne bune se. Ali ako ćemo pravo, otkako je Alija Izetbegović uoči jedne Nove godine izjavio i ostao živ da Nova godina i nije u “našem duhu”, a da je Djeda Mraz – uljez u našim dječijim vrtićima, ni oni više ni javno ni razdragano ne praznuju s ostatkom svijeta – kao, recimo, na Bajram, kad se glasno pjeva i još glasnije napija. Tako se turista, pred zamandaljenim vratima mnoštva kulturnih institucija državne vokacije, ali kantonalnog (kako to neautentično zvuči) budžeta, lijepo može skoncentrirati na pače&sitni ćevap. Ako mu poslije “zatrebadne” WC, možda može na njega računati u nastavku zabave u Bazenima ili Aqui. Izgleda da nikome nije palo na pamet da u Sarajevu za Novu godinu ponudi nešto drugo, i “privede” u neku kulturnu ustanovu nekog turistu i pokuša ga uvjeriti, zbog istine i obraza, da u Sarajevu nije baš sve u zabavi za tri groša, dobroj klopi i legitimnom, a u svakom smislu jeftinom turbofolku. Ovdje su nekada živjeli i Vojo i Braco Dimitrijević, Mica Todorović, Safet Zec i Mersad Berber, u njemu su, hvala bogu, stvarali Ivica Matić i Mirza Idrizović, a danas žive i rade Danis Tanović i Jasmila Žbanić. (Povratak je najavio i kod gradonačelnika se tuspasio Goran Bregović!) Tu su duh i stope “Principa Gabrijela” obilježile 20. stoljeće, i dan-danas postoje džamije sa drvenim krovom, Stara pravoslavna crkva iz 1539. sa svojim neviđenim ikonama. Tu je 47 derviških tekija. Ovdje žive ljudi koji su sačuvali svetu knjigu Hagadu, još od španjolske inkvizicije, do ovih zadnjih (kako istorija uči – ne posljednjih) pljačkaša po redu. U ovom gradu su prve klasične pozorišne predstave održane u kući čuvenih srpskih trgovaca Despića, što datira još iz XVII stoljeća. Za poređenje koje to nije: Bečka opera je otvorena 1869. godine, a okupatori prosvjetitelji su 1899. otvorili Narodno pozorište.
 

*****

U Beču Nova godina očito nije praznik, nego je Radnik: savršena prigoda da se napune blagajne, pa makar i šepureći se providnim WC-kabinama. Sve ukazuje da Austrijanci vole i svoju zemlju i lovu, a mi svoju avliju jaliju – kao da smo nekom besplatno poturili, k’o kukavičije jaje. A ni novac nam, očito, nije baš fora. Naše kulturne institucije otvaraju vrata samo – izuzetno, ali po pravilu, kad za to plate stranci “okupatori”. Tako, recimo, u Zemaljskom muzeju Francuzi slave svoj nacionalni dan, a u Umjetničkoj galeriji BiH na “domjenak” poziva Fondacija Friedrich Ebert. Bijelu tabiju je ovog ljeta povodom Sarajevo Film Festivala zakupila poznata banka, posjela teferič-zvanice na žute deke, a oni u skladu s ugođajem i pogledom odozgo – nisu htjeli kući dokasno u noć.
Bosanci oduvijek kukaju da su stoljećima bili okupirani. Čini mi se da carski Beč (među ostalim prijestolnicama, ovdje nespomenutim) nikada ne bi bio ovako bogat i raskošan da nije 50 godina sustavno radio na sve dozvoljene i nedozvoljene načine na tome. Jasno je k’o dan da je u Beč temeljito ugrađena i krv i svaki groš bosanske nejači i njihove pametne glave. Ali ništa pametno nisu naučili ni od jednog okupatora. A niko ih nikada ne bi okupirao – da nisu bili zanimljivi na raznorazne načine i vrijedni svake pažnje. Dakle, kažu Bosanci, oteo carski Beč i prije njega pusto tursko, bezočno otimali svi, preko svake mjere i oduvijek. Ali kad su bili toliko dugo i toliki  okupatori – što se Bosanci nisu makar malo isprsili – pa nešto od njih naučili? Makar – kako se voli vlastita zemlja, ako baš ništa drugo nisu.
I umjesto mene, neka zaključi Dževad Karahasan prvom rečenicom iz knjige “Izvještaji iz tamnog vilajeta”: “Nije problem dok ljudi žure i mrzovoljno se pozdravljaju u prolazu. Problem je kad se ljudi počnu praviti da je sve normalno i da je sasvim u redu ako im se nebo tokom deset dana bez prestanka izliva na glavu.”

Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Moja Indija Darko Rundek
Moja Indija
Zis iz vanderfol!! Val Thorens
Zis iz vanderfol!!
Putovanje u Haydom U podnožju Kilimandžara
Putovanje u Haydom
Stockholm Reportaža
Stockholm