Optužujem!
26.11.2010. u 11:33 sati


Duška Jurišić

Optužujem!


Nakon izvojevane pravde na sudu, smijenjena urednica Informativnog programa FTV-a čeka povratak na novu-staru dužnost i u ispovijesti za Graciju otkriva kroz šta je prolazila proteklih deset mjeseci, kako je podnijela uvrede i “spaljivanje” u dnevnim novinama, te kako joj je najteže pala bolest majke koja se razboljela odmah nakon njezine smjene
Razgovarala Mersiha Drinjaković

U januaru ove godine, poznatoj novinarki Duški Jurišić (45) uručena je odluka o smjeni s mjesta odgovorne urednice Informativnog programa FTV-a uz obrazloženje o “nedostatku komunikacije koja se odrazila na program i ugled kuće”. Moralnu satisfakciju Duška je dobila novembarskom presudom kojom Općinski sud nalaže Federalnoj televiziji da je vrati na funkciju. U obrazloženju je stajalo kako nisu postojali razlozi za njenu smjenu, te kako je kvalitetno radila posao. Ova godina za Dušku nije bila laka: postala je nepoželjna u Sivom domu u kojem je radila od 1986. (uz pauzu od tri i po godine: dvije je provela na poziciji glasnogovornice Centralne banke BiH, a jednu na televiziji OBN).
Nakon smjene u januaru, te skidanja emisije Pošteno krajem maja, Duška je u istoj sedmici ponudila da uradi intervju s Catherine Ashton, visokom predstavnicom EU za vanjsku politiku i sigurnosna pitanja, koja je početkom juna dolazila u Sarajevo, ali zadatak nije dobila jer, navodno, nije zatražila odobrenje za njega. “Intervju sam najavila mjesec dana ranije, zbog procedure koja se odnosi na visoke zvaničnike. Međutim, rečeno mi je da će intervju raditi neko drugi.” Nekoliko dana sjedila je u redakciji neraspoređena i onda otišla na bolovanje. S godišnjim odmorom njeno odsustvo s FTV-a proteglo se na tri mjeseca. Vratila se u redakciju krajem septembra, razmišljajući o novoj sezoni emisije Pošteno, jer nije željela nikome ponuditi izgovor kako ne može ili ne želi raditi. “Radila sam od kraja septembra kao reporter, a prvi zadatak bio mi je da pratim radionicu o saradnji policije i građana. Sa mnom je na radionici bila samo novinarka jedne novinske agencije. Ja sam novinar od glave do pete. Bilo mi je jasno da hoće da me ponize, ali nisu shvatali da šta god mi daju ja ću to pokušati uraditi na najbolji način. Sve će doći na svoje, a ja ću tad biti spremna preuzeti odgovornost i najnormalnije raditi svoj posao.” Puna je planova i energije za nove projekte, jedva čeka provedbu sudske odluke. Na čelo informativnog programa vraća se uzdignuta čela i s radošću, jer joj niko od kolega, izuzev, kako kaže, menadžmenta i jednog urednika, nije okrenuo leđa u ovih deset mjeseci.

Šta Vam je bilo najteže proteklih deset mjeseci?
– Bolest moje majke. Prvi april dočekala je u bolnici. Imala je smrtonosnu bolest, a razboljela se nekako u isto vrijeme kad sam ja dobila otkaz. Mnogo vremena sam provodila u bolnici. Zahvaljujući ekipi ljekara s Infektivne i Ortopedske klinike, te dr. Ismetu Gavrankapetanoviću, izvukla se. Dobila je sepsu, od koje se u našim balkanskim bolnicama umire. Nekako poslije nje razboljela se Biljana Vučo Kovačević i ona je umrla od sepse, a moja mama, kojoj je danas 70 godina, uspjela se izvući. Ima posljedica, ali nosit ćemo se s njima. To je proces koji traje. To je najstrašnije iskustvo u ovoj godini i moj najveći uspjeh je što se ona izvukla, što je preživjela.
Je li se nervirala zbog Vaših problema na poslu?
– Nastojala sam da nema vremena da se sekira, pričala joj o unucima, kuhanju i, naravno, svom poslu. Pošteno je moj najznačajniji poslovni projekat. A majka je stvarno bila moj veliki oslonac, omogućavala mi da radim svoj posao.
Daleko od očiju javnosti dešavao se sudski proces nakon tužbe koju ste pokrenuli zbog smjene.
– To sam na neki način i očekivala, jer sam generalnom direktoru rekla da neće biti ništa u štampi. Vi za tužbu vjerovatno niste čuli prije objavljivanja presude. Punih devet mjeseci o tome niko ništa nije znao osim menadžmenta FTV-a i mene. Mada imam mnogo kolega u medijima, nikad ništa javno nisam govorila, ni šta mi se događa ni kroz šta prolazim, jer sam smatrala da trebam čuvati ugled svoje kuće.
Ali šta se desilo prije toga, kako je emisija Pošteno nestala s malih ekrana?
– Nedavno sam saznala i bila zapanjena da je generalni direktor bio nagovaran od određenih ljudi da istovremeno s mojom smjenom ukine i emisiju Pošteno. To je baš bio pokušaj sistematskog progona. Pohvalio se kako je izdržao do maja. Mada sam ljudima koji su radili emisiju sa mnom uporno nagovještavala da će se to vrlo brzo okončati – nisu uspjeli dočekati ni treći juni, kad je prirodni završetak sezone i kad je počinjalo Svjetsko prvenstvo u nogometu. Desetog je bilo otvorenje, to je bio četvrtak i bilo je logično da emisija ide do trećeg juna, a emitovanje je prekinuto 20. maja, dvije sedmice ranije, a o tome sam obaviještena dan nakon emitovanja zadnjeg izdanja. Odgovorni urednik nije predočio nikakvo obrazloženje, što se s emitovanjem emisije tako rano prekida.
Kako ste se osjećali zbog toga?
– Najviše me bolio taj odnos u kojem je počela zabrana određenih tema, primjedbe tipa: “zašto ovo, a ne ono”... To mi je bilo potpuno neprihvatljivo zato što ste na poziciji urednika-producenta ovlašteni za izbor tema. Moram priznati da sam se osjećala nemoćno pred gledaocima zbog kontinuiranih pokušaja obesmišljavanja emisije.
Na koji način?
– Išlo se do apsurda: uskraćivanja saradnika, pismenih upozorenja da moram slušati šefa, zabrane odlaska u Amsterdam gdje me je pozvala holandska organizacija Press Now trećeg maja na Dan slobode medija. U obrazloženju izvršnog direktora za program Zvonimira Jukića piše da on izražava bojazan da li ću moći da se vratim iz Amsterdama zbog vulkanske prašine. U međuvremenu se vulkanska prašina slegla. Drugo, poziv je važio za nedjelju i ponedjeljak, a moja emisija je išla četvrtkom. Neću reći da bih pješke došla iz Holandije, ali bi organizator sigurno osigurao alternativni prijevoz, tako da bih do četvrtka sretno došla.
Rekli ste da su Vam oduzimali saradnike: koga ste izgubili iz emisije?
– Sinan Šarić prestao je raditi za emisiju u martu. Po ocjeni odgovornog urednika, dnevnom programu je trebao muški glas. Na stranu što iz emisije odlazi čovjek koji je sa mnom radio 105 izdanja Pošteno, što se nanosi direktna šteta emisiji, nego se taj novinar ponižava jer on ne predstavlja ništa više ili ništa manje od – muškog glasa.
Novinarstvo Vam je u krvi i rekla bih da se nećete lako odreći profesije?
– Ozbiljno sam shvatila dužnost novinara. Imam sreću da se bavim nečim što volim tako da mi nije smetalo što nisam glavna urednica, ali su mi opstrukcije smetale. Recimo, Ante Jelavić mi je pristao dati intervju. Ubijedili smo ga da pristane i da ekipa dođe u Zagreb da ga intervjuiše. Taj put košta 350 KM, da ustanete u pet ujutro, odete do Zagreba, napravite intervju, malo se odmorite i vratite se natrag. Ni to nije bilo omogućeno.
Vratimo se malo na početak – kako ste se uopće našli na mjestu prve žene informativnog programa FTV-a?
– Nisam rođena da budem urednica i nikad to u životu nisam namjeravala da budem da me nisu najljubaznije zamolili Jasmin Duraković i Bakir Hadžiomerović, u aprilu 2008., da prihvatim tu dužnost. I da Bakir nije imao zaista mnogo poslovnih i privatnih obaveza u tom trenutku, to nikad ne bih prihvatila. Pregovori su trajali dva dana. Imali su listu kandidata, ali su mi rekli da sam ja prvi izbor i da bi voljeli da prihvatim dužnost. Sjećam se da sam s Jasminom nasamo razgovarala četiri sata. Sutradan smo nastavili razgovore Bakir, on i ja, da bi Jasmin na kraju rekao: “Pa znaš šta, Duška, bio bi red da mi se zahvališ što toliko vjerujem u tebe i što smatram da možeš raditi taj posao.” Moram reći da je to ostavilo utisak na mene.
Ali smjena se dogodila i zatekla Vas…
– Svaki poremećaj koji bi se dogodio, brze promjene na vrhu kuće mogle bi da je potresu u samom korijenu. Šta se dogodi nakon svega toga? Mislim da naši pretplatnici imaju razloga da se brinu: mogu da pričam o sudbini FTV-a koja istinski mora doživjeti transformaciju. Javni servis se ne može ponašati kao interesna grupacija koja će određivati šta je dobro, a šta zlo. Pritom ni to ne bi bilo strašno da od toga interes nema samo nekolicina ljudi.
Šta je onda značila Vaša smjena u tom kontekstu?
– Početak haosa koji će se dalje događati i koji je produžen činjenicom da je 11 ljudi, 11 novinara i saradnika napustilo FTV. Od toga je devet otišlo na konkurentsku TV1. Većina njih su potpuno izgrađeni novinari. Ukoliko želite imati ozbiljnog TV voditelja, u njega morate uložiti tri do pet godina rada.
Šta biste Vi uradili da ih zadržite?
– Bila bih u stanju da kleknem pred njih i da ih molim da ostanu. Niko ne može da me ubijedi da su otišli za novac, što se stalno priča. Većina ih je bila duboko lojalna i voljeli su FTV, voljeli su raditi. Vagali su između sigurnosti javnog servisa i neizvjesnosti s druge strane. Ali čim su se dogodili tako brojni prelasci, to je bio indikator da je nešto trulo u državi Danskoj.
Nakon Vaše smjene, Haris Pašović napisao je u blogu kako smatra da se takve stvari ne bi smjele događati novinarki poput Vas. Podsjetio je na Vaše ratne reporterske dane, kada niste nikome smetali. Kako ste se “prometnuli” u islamofoba? Kako ste doživljavali te uvrede?
– Dnevni avaz, odnosno njegov utemeljitelj u ovoj stvari čak i nisu toliko važni zato što Fahrudin Radončić vjerovatno nije ni svjestan da je bio samo sredstvo za udovoljavanje određenim interesima. Na stranu što je to njemu u tom trenutku odgovaralo, tu nema dileme. Sve se razotkrivalo tokom sudskog postupka i svjedočenja mojih pretpostavljenih. Njihova svjedočenja su bili tekstovi iz Avaza. To me je rastužilo jer sam uvidjela da su oni diktirali te tekstove Avazovim novinarima. Utoliko su te optužbe apsurdnije. Kako drugačije protumačiti tvrdnju Fahrudina Radončića da mu je “drago da neko ko je pripadnik manjeg naroda bude urednik, ali ta gospođa ne može uređivati odnose u našoj Islamskoj zajednici”.
Kako ste postali neko ko nije poželjan kao utjecajan novinar?
– Od 1995. i 1996. krenule su rasprave o tome da li novinari trebaju pričati samo o “svojima”. Shvatila sam da tu liniju treba preći i tu sam bila beskompromisna. U januaru 2007., nakon emisije Pošteno govoreći na BHT-u, Milorad Dodik je za mene rekao da sam bezobrazna: “Neću više da je vidim!” To je značilo da mi nema spasa. Dodik je potpuno blokirao informacije koje su išle prema TVBiH, zabranio novinarima BHT-a da dolaze na njegove konferencije, a ministrima bilo kakve izjave za televiziju i gostovanje u programu i tako blokirao pristup informacijama na pola teritorije BiH. Tad su mi počeli stizati nalozi u kojima je stajalo kako ne mogu raditi emisiju ako nemam i drugu stranu. I pritom mi to ne šalje glavni urednik, nego generalni direktor. I mada nisu znali za te poruke, Senad Avdić i Šeki Radončić jedini su koji su shvatili o čemu se radi i koji su mi rekli: “Moraš da ideš odatle, to neće dobro završiti.”
I tada ste prešli na FTV?
– U tom trenutku, Bakirove i moje ideje su se podudarile, njemu je trebao neko ko će raditi dijalošku emisiju, a meni je trebao prostor. Tu vrstu političkog progona ja sam već jednom doživjela i ta situacija naišla je na punu solidarnost većine bh. medija.
Ali, kako ste uređivali odnose u Islamskoj zajednici?
– Da li uređivati znači štititi kolege iz emisije 60 minuta koji su javno progovorili o pedofiliji u Gluhoj Bukovici? Ili je problem što su govorili o izgradnji veleljepne građevine na Kovačima u vrijeme najveće ekonomske krize poslije rata u BiH? Ja bih kolege štitila i da nisam bila na poziciji urednice informativnog programa. Ako je to uplitanje u Islamsku zajednicu, onda imamo problem kojim se svi trebamo pozabaviti. Stvari su počele mnogo ranije: nakon naslovnice magazina Dani s reisom u desetak poza, reisu-l-ulema IZBiH šalje marketinškim klijentima magazina pismo u kojem ih poziva da prekinu saradnju s Danima. Ja sam bila kod reisa i postavila mu pitanje da li je to tačno i da li zna šta to znači.
Šta se desilo s intervjuom?
– Nakon toga je Milanu Triviću došlo pismo od reisa da on stavlja embargo na emitovanje intervjua. Trivić je odgovorio kako to ne dolazi u obzir, to bi bila cenzura. Ako je to kodeks ponašanja prema novinarima u BiH, bit ću prva koja to neće prihvatiti. Što se tiče kampanje koja je vođena protiv mene, mislim da sam prvi urednik jedne kuće koji je na taj način “spaljen” na stranicama Dnevnog avaza, kao vještica u vrijeme inkvizicije. Sad je savršeno jasno da su tekstovi bili diktirani iz Sivog doma, na osnovu svega što sam na sudu imala priliku da čujem od dojučerašnjih pretpostavljenih.
Šta sada, vraćate li se na poziciju urednice informativnog programa?
– Ne treba prejudicirati stvari, ali ako presuda postane pravosnažna, naravno da hoću. Uvjerena sam da postoji još dovoljno snage da se ne izigravaju sudske odluke. Nije jasno da li će se FTV žaliti ili prihvatiti prvostepeno rješenje kao konačno. Sud je bio jasan, poništava se odluka o smjeni i FTV ima obavezu da me vrati na mjesto odgovorne urednice. Mjesec dana prije presude na FTV je stigao nalaz inspekcije rada koja je po drugom osnovu, prema Zakonu o vijeću uposlenika, konstatovala da je odluka o mojoj smjeni ništavna i nezakonita. Ako se prije odluke o smjeni ili premještaju ne konsultuje sindikat, onda je odluka nezakonita. Tako da postoje dva osnova po kojima je pravda zadovoljena.
Jeste li se ikad zapitali je li sve kroz šta ste prošli vrijedno žrtve?
– Sivi dom nikad nije isijavao dobrim odnosima i sječa glava se uglavnom dešavala urednicima. Vrlo kratko bi ljudi preživjeli na tim funkcijama. Krenite od Senada Hadžifejzovića, pa Marije Topić Crnoja, koja je i najduže izdržala, najviše zahvaljujući podršci međunarodne zajednice. Ovo što se meni desilo je bilo brutalno, ali najjača poruka meni je to što mi je danima nakon presude prilazio običan svijet i čestitao. Ne volim tu iluziju namirenja pravde koju počinju graditi na mom slučaju, jer sam umjereni pesimista. Ali, s druge strane mi je drago, jer ljudi počinju vjerovati u pravosuđe.
Ko Vam je bio najveći oslonac?
– Porodica, naravno, ali nije prošao nijedan dan bez telefonskog poziva od kolega novinara iz moje, kao i drugih redakcija, te od intelektualaca i čestitog, poslovnog svijeta. Pitali su me kako sam, trebam li pomoć, nudili mi posao. U junu je uslijedio serijal zahtjeva da se prihvatim posla portparola, jer sam to već ranije radila. Poslije toga je došao serijal drugih, političkih ponuda. Sve sam odbila. Neke poslovne sam ostavila na čekanju, dok se sudski proces ne okonča. Ali, sad znam da ću istrajati u novinarskom poslu, to je sigurno. Previše volim svoj posao da bih ga mijenjala.
Šta Vas je, na ličnom planu, usrećilo proteklih mjeseci?
–  Dvanaestogodišnja kćerka Isidora sjajno je počela polugodište, bila je briljantna, za razliku od prošle godine kad smo imali nekakvo nesnalaženje. Uživam u njenim uspjesima, u činjenici da joj jedan Britanac čestita na dobrom izgovoru engleskog jezika, dodajući: “Doduše, s američkim akcentom, ali to ćemo popraviti.”
A suprug, koliko Vam je on bio podrška?
– Koliko smo Boris i ja privrženi jedno drugome pokazao mi je jedan primjer. On je tih, ne ispoljava emocije, ali kad je došla sudska presuda i kad sam mu javila da smo pobijedili, njegova radost je, po prvi put, bila neskrivena i može se mjeriti s radošću zbog uspjeha naše kćeri. Čak sam uspjela pobijediti i Manchester United, čiji svaki gol Boris glasno slavi.   

(Gracija 147)