Čovjek danas više ne može uživati i živjeti u tišini
01.12.2010. u 15:59 sati


Uroš Lajovic

Čovjek danas više ne može uživati i živjeti u tišini


Ugledni slovenački dirigent odgovara na pitanja o muzici, karijeri, Sarajevu, treningu, internetu...
Razgovarala: Nada Zdravič; Snimio: Dženan Kriještorac

Maestra Uroša Lajovica prvi put sam izbliza vidjela u Sarajevu, pred sam rat. Dirigirao je svečanim koncertom u Narodnom pozorištu, kojem je prisustvovao Alija Izetbegović. Neki spretni sarajevski prijatelj mu je “prenio” da predsjednik Izetbegović želi da se sretne s njim. Lajovic je poslije saznao da je lukavi prijatelj predsjedniku Izetbegoviću rekao isto – da maestro Lajovic želi da vidi njega, sve u nadi da će kamere zabilježiti događaj i da će to u očima svijeta izgledati da “neće biti rata, vidite da je sve u redu”. Atmosfera je bila svečana i  napeta, dobro se sjećam, sjedila sam u loži iza predsjednika Izetbegovića, kao prevoditeljica.
Rat je bio – ni najbolje namjere, nažalost, nisu bile dovoljne – i učinio da maestra Lajovica ponovno sretnem. Spremajući se dirigirati operu “Carmen” u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru, htio je naučiti francuski. Izborila sam se da baš ja budem njegova “učiteljica”. A život je učinio da se oboje vratimo svojoj ljubavi – Sarajevu, i otuda ovaj intervju. Dodajem: maestro Lajovic razgovarao je i na pitanja odgovarao na vrlo tečnom “našem”. Kako sam kaže: “Kad čitam ili čujem taj jezik, nekako automatski pređem na njega i nije mi teško. Naprotiv.”
Maestro Uroš Lajovic istovremeno ima blistavu svjetsku karijeru. Dirigent iz Ljubljane (sa stalnom adresom u Beču), svjetskog renomea, dobrodošao na najprestižnijim scenama svijeta, dirigirao je bezmalo svim velikim filharmonijama, od Bečke, Berlinske do Seoula, od Moskovskog državnog orkestra do Hong Konga. Dobitnik je tri Prešernove nagrade. Uz to se već dvadeset godina bavi i pedagoškim radom, predaje dirigovanje na Bečkoj glazbenoj akademiji, odnedavno i na Akademiji u Zagrebu.
Uroš Lajovic rado dolazi u Sarajevo. To je tako već četrdesetak godina. Prati rad Sarajevske filharmonije od sedamdesetih godina prošlog vijeka. O njegovom odnosu prema Sarajevu svjedoči i sljedeće: osamdesetih godina je imao vrlo poduzetan plan, o kojem kaže: “Radilo se o staroj sinagogi (sadašnji BKC; op. a.) koja je imala nevjerovatne akustičke predispozicije. Nažalost, taj prostor je poslije drugog svjetskog rata izgubio mnoge funkcije i htjeli smo ih vratiti. To je bila najakustičnija sinagoga u bivšoj Jugoslaviji, ali s Radničkim univerzitetom Đuro Đaković sve je pokvareno. Taj prostor ima kupolu koja se sada ne vidi, jer je naknadno izgrađen plafon u dvorani. Mi smo negdje u drugoj polovici osamdesetih doveli akustičara iz Münchena koji je izradio akustički nacrt. Onda smo trebali raspisati natječaj za realizaciju tog projekta, ali izbio je rat. I nacrti su nestali! Sada, nažalost, nema više ništa od tog projekta.”
Sarajevo, glavni grad ove srednjoeuropske države sa nevjerojatno bogatom povješću, ni dan-danas nema koncertnu dvoranu. Borba se nastavlja, a maestro Lajovic je i ove, kao i prošle godine, otvorio sezonu u Narodnom pozorištu.  

Jednom ste izjavili da u Sarajevo dolazite radi prijatelja. Važi li to još uvijek? Vremena su se promijenila.
– Vremena se mijenjaju, a pravi prijatelji ostaju.
Gdje ste bili i šta ste sve radili od septembra 2009., kad ste otvorili sezonu u Sarajevu, do ponovnog otvaranja sezone 2010?
– Da ne bih nešto zaboravio, pozvao sam u pomoć svoje zabilješke i samo tako vam mogu tačno opisati sve što sam radio u protekloj sezoni: nastupao sam u Parizu, Skoplju, Beču u nekoliko navrata, u Beogradu više puta, na Ravne na Koroškem, u Ljubljani nekoliko puta, u Portorožu, u Hongkongu, u Gothi u Njemačkoj, zbog nedostatka novca otpala su dva koncerta sa Sofijskom filharmonijom, gdje su  trebali biti izvedeni Brahmsov “Njemački rekvijem” i Mahlerova “Šesta simfonij”. Uza sve to, držao sam i redovnu nastavu dirigiranja na Bečkoj akademiji i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Za sebe kažete da ste prvo dirigent, pa tek onda pedagog. A jedan Vaš učenik je ipak bio sasvim poseban. Možete li opisati kako je svjetska baletna zvijezda Nurejev uopće došao baš do Vas, zašto je htio ući u tajne dirigiranja?
– Rudolf Nurejev je jedanput, pred kraj baletne karijere, sreo Herberta von Karajana, koji mu je rekao da počne dirigirati ako hoće da zadrži publiku. Posredovanjem mog prijatelja, tadašnjeg predsjednika Bečkih filharmoničara profesora Hübnera, Nurejev je došao do mene i počeli smo raditi. Nakon dva mjeseca imao je prvi koncert u Beču, a solista na tom koncertu bio je koncertmajstor Bečkih filharmoničara Rainer Küchl! U ljeto nakon tog nastupa opet me zvao profesor Hübner i rekao mi da bi Nurejev htio naučiti Beethovenovu “Eroicu” i da trebam hitno otići na njegov privatni otok kraj Napulja. Nije mi ostalo drugo nego da otputujem na spomenuti otočić Li Galli pored Caprija, gdje smo se nedjelju dana bavili spomenutom kompozicijom.
Je li to slično onome kad ste učili francuski (pored svih stranih jezika na kojima se sporazumijevate), jer ste dirigovali “Carmen” u Operi u Mariboru? Jesu li i pjevači  iz SNG Maribor iz “Carmen” učili i vježbali izgovor onako predano i podrobno kao Vi? Ali, Vi ste dirigent, ne pjevate Vi.
– Nakon časova, moj je izgovor francuskog bio dobar, tako da lektorica nije mala primjedbi. Ona je onda vježbala s pjevačima tekst i sve je bilo zanimljivo i uzbudljivo.
Pratite li suvremene tokove, morate li, recimo, biti načitani i dobro informirani da budete tako uspješan dirigent? Dirigirate po cijelom svijetu, ali živite li samo u svom svijetu muzike?
– Ovo pitanje je jako teško i na njega ne mogu odgovoriti drugačije, nego samo da nastojim da u svom poslu ne budem previše uzak. Zato je potrebno mnogo čitati i svakodnevno se informirati o svemu što se događa u svijetu. Ne bih htio živjeti samo u svom svijetu muzike, ali ona mi oduzima strašno mnogo vremena i za druge stvari ne ostaje baš mnogo!
Zračite energijom i vedrinom. Kako to postižete uz toliko obaveza? Vježbate li, gimnasticirate li, trčite li? Da li je hrana za Vas svakodnevni izazov?
– Zbilja su u našem poslu potrebni velika disciplina i dobra organizacija rada. Što se fizičke energije tiče, potrebna je posebna vrsta snage, jer dirigent čitav život takoreći “udara u prazno”. Samo za ilustraciju: možete li si predstaviti fudbalera koji promaši loptu? To strašno boli i veliki je gubitak energije! Baš zbog toga treba imati dobru fizičku kondiciju i ja je lično dobijam uz skoro svakodnevne vježbe, koje smo svojevremeno radili u vojsci. Dnevna rutina: 50 sklekova i 60 čučnjeva, ubrzano.
Da li je discipliniranost put do uspjeha?
– To je samo jedna od komponenti, svakako jako bitna.
BiH je na Balkanu, sve ovdje nije muzika – nego politika. Kako gledate na to? Stignete li pratiti šta se dešava u Vašoj nekadašnjoj široj domovini, da li Vas to uopće zanima?
– Sasvim prirodno je da me zanima sve što se dešava u našoj okolini. Ja svakodnevno kupujem hrvatske novine, kupovao sam i srbijanske dok ih se moglo kupiti u Ljubljani. Možda sam jedan od ne tako brojnih ljudi koji svake godine nastupa u svim glavnim gradovima bivše Jugoslavije. To nije nikakva jugonostalgija, nego sasvim jednostavna realnost: još me zovu svi oni kojima moj rad možda nešto znači.
U Zagrebu je održao predavanje Andrew Keen, teoretičar novih medija, koji kaže da “internet zaglupljuje”, da “uništava kulturu i tradiciju”. Vi ste izjavili da je blog jedna od najperverznijih stvari koje poznajete, i da ni ne znate tačno šta je to Youtube. Zar internet nije doprinio popularizaciji i ozbiljne muzike? Zar nije najvažnije – doprijeti do što većeg broja ušiju i srca? Onako kako se radi, naprimjer, u emisiji “Opera box” na hrvatskoj televiziji.
– Mišljenja sam da internet nije ništa doprinio popularizaciji ozbiljne muzike, on je doprinio samo ponešto komoditetu konzumenata ovog medija. Sada sve što želite vidjeti ili čuti možete dobiti sjedeći u fotelji kod kuće. Ne treba nikakav napor, ne treba izaći, ne treba trošiti energiju da idete u kazalište ili kino. Mislite da se zbog interneta za ozbiljnu muziku interesira više ljudi? Apsolutno ne. Onaj kome takva muzika ništa ne znači, neće je ni sada ništa više slušati, nego će samo okrenuti dugme i tražiti dalje ono što ga zanima. Za ovakvu vrstu zanimanja potreban je odgoj. Ali: internet ne nudi odgoj, on nudi samo informacije. Ljude je za umjetnost u prvom redu potrebno zainteresirati, ali to se ne može raditi putem interneta, to se može raditi samo u direktnom kontaktu i dugotrajnim radom. Tek kada ljudi shvate da im umjetnost nešto znači, možemo reći da smo u našem naumu nešto postigli.
Da li je ozbiljnoj muzici mjesto samo u hramovima kulture kao što su pozorišta i koncertne dvorane?
– Ozbiljnoj muzici je mjesto u prostorima koji donekle odgovaraju akustičkim postulatima. U drugim prostorijama zvuk neće doći adekvatno do slušalaca. U tom pogledu nije bitno da li je prostor pozorište ili ne, bitno je samo da zvuk nije izopačen. Sada je vrlo moderno ozvučavanje. U mnogo navrata ovaj posao obavljaju ljudi koji nisu vični svom poslu i kroz njihov nestručni rad dođe do strašnog izopačenja zvuka – sve je samo strašno jako i bučno. Ovi ljudi ne poznaju dijalektiku: nije dobro ono što je jako, dobro je ono što je samo po sebi dobro, bez akustičkih pomagala. Ova primjedba važi pogotovo za zabavnu muziku: trešti iza svakog ugla, u svakoj kafani, u skoro svakom javnom prostoru – kao da čovjek danas više ne može uživati i živjeti u tišini!
Šta ćete raditi u godini koja je pred nama, u umjetničkoj sezoni koja je pred Vama?
– Sada me prvo čeka nastava u Beču i u Zagrebu. Prva serija koncerata je prošla, čeka me samo još koncert u Zagrebu. U novembru sam ponovno u Hong Kongu, onda slijede koncerti u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu. Početkom sljedeće kalendarske godine počinje niz mojih koncerata u Ljubljani posvećen godišnjicama rođenja i smrti Gustava Mahlera. U tom abonmanu izvest ću Mahlerovu 5. i 10. simfoniju, kantatu “Das klagende Lied”, “Pjesme putnika” te kompozicije Hansa Rotta, Aleksandra Zemlinskog i Alme Mahler uz naše, slovenačke kompozitore iz tog razdoblja, Lucijana Marije Škerjanca, Antona Lajovica i Emerika Berana. U aprilu imam turneju sedam koncerata po Njemačkoj sa orkestrom Jenaer Philharmonie. Ove godine trebam završiti reviziju ekspresionističke opere Marija Kogoja “Crne maske” – tim poslom bavim se već sedam godina!
Možemo li Vas očekivati uskoro u Sarajevu? Publika Vam se raduje i vrlo srdačno Vas pozdravi.
– Da, dolazim ponovo u februaru s programom kompozicija Gustava Mahlera.
I najvažnije: da li se osobno smatrate uspješnim čovjekom? Da li ste sretni? Koliko ste sami doprinijeli tome, a koliko je to stjecaj okolnosti?
– Čovjek uvijek želi da dobije ono što nema, da postane ono što nije. U tom pogledu moje su želje velike i nikad dostižne. Gdje je tu sreća, ne znam.