Putovanje u Haydom
12.11.2010. u 14:17 sati


U podnožju Kilimandžara

Putovanje u Haydom


Krajem devedesetih, ugledni sarajevski oftalmolog četiri je godine radio u Kilimanjaro Christian Medical Centru u Tanzaniji, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Ovo su njegova sjećanja na taj uzbudljivi period i zanimljive ljude koje ni do danas nije zaboravio
Napisao: Vladimir Kojović

U februaru 1997. godine dobio sam posao u KCMC-u (Kilimanjaro Christian Medical Center), bolnici u Moshiju, u Tanzaniji. Bolnica je locirana u samom podnožju Kilimandžara, čija se snijegom prekrivena kupola mogla vidjeti iz dnevnog boravka kuće koju sam dobio na upotrebu. Često su se gusti oblaci motali oko vrha te legendarne planine i morao sam neke posjetioce uvjeravati da se iza njih zaista krije vrh planine, koji bi se u večernjim satima probio kroz taj veo i zasjao bljeskom u posljednjim zracima sutona.
Krajem aprila mi je Pepe Machame, koja je vodila lokalnu kancelariju misije za koju sam radio, rekla da je potrebno da idem u ispomoć u bolnicu Mwumi. Bolnica se nalazi na jugu Tanzanije u blizini Dodome, koji je administrativni centar Tanzanije. Letjet ću avionom MAF-a (Mission Aviation Fellowship). Na poletnu stazu odveo me šofer Machange. Kada sam vidio avion kojim ću putovati, nisam mogao vjerovati da ta “igračka” uopšte može da leti. To je bio mali dvokrilac s jednim motorom i u njega su nekako mogla da stanu dva pilota i tri putnika, uz nešto stvari. Jedva sam se smjestio u neugodno sjedište i nakon kratkog zaleta avion se veoma lako odlijepio od zemlje. Letjeli smo prema jugu preko stepe Massai. Posmatrao sam ogromna nenaseljena prostranstva, rijetko presijecana isušenim koritima potoka i  rijeka. Nakon sat ugodnog leta avion se počeo spuštati i ubrzo smo bili na dosta ravnoj livadi gdje nas je dočekalo mnoštvo mještana i vozilo bolnice. U Mwumiju sam ostao tri sedmice. Svako jutro tu se okupljao veliki broj pacijenata od kojih su neki danima putovali kako bi došli do bolnice.

Pomoći najsiromašnijim

Nakon pregleda pravljene su dugačke liste potrebnih operativnih zahvata koje smo obavljali tokom cijelog dana do kasno uveče. Dr. Scudder vodila je očno odjeljenje. Ona je došla u Tanzaniju prije dvadeset godina, odmah nakon školovanja u SAD-u, i sve svoje znanje upotrijebila je da pomogne najsiromašnijim među siromašnim. Iz tog perioda ostalo mi je sjećanje na jedno putovanje u Dodomu, gdje smo išli da se snabdijemo hranom.
Nakon što smo pokupovali ono što nam je trebalo za sljedećih desetak dana, uveče smo krenuli nazad u Mwumi. Bio je to prvi maj 1997. godine. Naš auto je grabio dosta očuvanim makadamom prema odredištu kroz divnu, toplu afričku noć s vedrim nebom prepunim zvijezdama. Toga dana su novine javile da će se u toku noći moći vidjeti Halleyeva kometa. Stali smo na putu dok su se oko nas oglašavali mnogobrojni glasovi noćnih grabljivaca i njihovih žrtava u stalnoj borbi za preživljavanje. Iznenada se na nebu prema zapadu pojavi jarko svijetleća lopta vukući dugi rep za sobom i činilo nam da se  dosta sporo kretala od sjevera prema jugu. S divljenjem smo posmatrali događaj koji se vidi jednom u 76 godina. Najpoznatija i najčešće opisavana kometa u istoriji još od vremena prije Krista. Edmond Halley je o njoj pisao 1682. godine i po njemu je dobila ime, ali nije dočekao njeno sljedeće pojavljivanje. Kometa je polako nestala prema jugu ostavljajući nas u tami tople afričke noći. Kasnije smo saznali da je to u stvari bila Halle-Boppova kometa koju su novinari radi sličnosti imena pogrešno opisali kao Halleyevu, koja se zadnji put pojavila 1986. i njeno sljedeće pojavljivanje se očekuje 2061. godine.
U mom sjećanju na boravak u bolnici Mwumi pojavljuje se medicinsko osoblje koje je s velikim entuzijazmom obavljalo poslove oko prijema i njegovanja oboljelih u veoma teškim uslovima smještaja bolesnika i sa skromnim sanitetskim materijalom i lijekovima. Uvijek smo bili presretni da pomognemo onima kojima se može pomoći i nismo žalili sebe da operišemo i kasno u noć. Bilo je i takvih bolesnika kojima se nije moglo značajnije pomoći. Živo se sjećam djevojke koja je imala oko 17 godina i koja je radi lakog crvenila očiju otišla lokalnom vraču koji joj je stavio neku tekućinu u oči. Nakon toga su nastupili veoma jaki bolovi, oči su se jako zacrvenile, vid joj je naglo slabio. Kada je došla kod nas već je bila potpuno slijepa i mi smo samo mogli da operativno odstranimo ostatke očnih jabučica kako ne bi imala bolove. I sada nakon toliko godina ne sjećam se onih brojnih kojima smo uspješno pomogli, dok je ovaj slučaj ostao svima nama u trajnom sjećanju.

Masai koji nas je osvojio

Pri kraju mog boravka u bolnici Mwumi, Pepe se javila radiom da treba da idem u Haydom i da će mi se pridružiti i Ole Kunei. Ole je bio moj student u Moshiju na kursu koji je osposobljavao one koji su završili višu medicinsku školu da se usmjere u pružanju pomoći očnim bolesnicima. U toku tog intenzivnog kursa većina njih je bila osposobljena da vrši operativne zahvate na očima: operacije mrene, neke najčešće operacije na kapcima oka i druge hitne zahvate, da dijagnosticiraju većinu očnih oboljenja i da ih liječe. Takav pristup je sasvim opravdan kada se ima u vidu da su u bolnici Moshi bila samo tri očna ljekara: dva iz Engleske i ja iz Bosne i Hercegovine. Oko tri miliona ljudi bilo je upućeno na našu pomoć. Ole Kunei je Masai i zvali smo ga “Princ” jer je njegov otac zauzimao visoku poziciju u savjetu plemena i on je bio dijete jedne od tri očeve žene. On je bio tipični predstavnik Masai plemena koje se tako grčevito bori da očuva tradiciju. Koju polako, ali sigurno ruinira moderno doba. Ole je rano krenuo u školu i dogurao do zvanja “viši medicinski oficir”. Opredijelio se za pomoć očnim bolesnicima. Pored maternjeg, maa jezika, govorio je swahili i engleski. Nije dozvolio da mu se mijenja ušna školjka na način da se donji dio probuši i produži, što je tipično za njegove sunarodnike. U gradu se oblačio moderno, dok bi se na putu prema selu, gdje je živjela njegova porodica, presvlačio u nošnju plemena kome je pripadao. Imao je jednu ženu, a djecu je rano poslao na školovanje u grad.
Nekoliko sedmica nakon mog dolaska u Moshi pozvao me da posjetim njegovo selo. To je bila posebna čast koju mi je ukazao jer je tog dana u selu bila svečanost posvećena izvođenju cirkumcizije kod novoprispjele generacije mladića. Krenuli smo mojim suzukijem i nakon nekoliko sati vožnje po prašnjavim seoskim putevima približili smo se selu. Prije ulaska u selo, Ole Kunei se presvukao u tradicionalnu plemensku nošnju.
Na ulasku u selo javili smo se starješini kome sam poklonio novac za jednu “gout” (kozu), što je bio običaj, i nakon toga nam je ukazana dobrodošilica u centru sela. Velika grupa mladića stajala je ukrug pjevajući, a oko njih grupa djevojaka koja ih je natpjevavala. U središnjem dijelu mladići su skakali uvis izvodeći čuvenu “adumu”, igru koja određuje ko je najsnažniji. Imao sam osjećaj da me neka vremenska mašina vratila mnogo godina unazad. Bio sam omađijan tim prizorom, pjesmom, harmonijom i gostoprimstvom.

Bolnica na kraju svijeta

Ole Kunea sam dočekao u Mwumiju, gdje je stigao sa vozačem Patrikom iz Dar El Salaama. Ujutro smo bili spremni za let u Haydom. Patrik nas je odvezao do sletne livade i ubrzo se mali dvokrilac pojavio na horizontu. Oproštaj od dr. Scudder i pacijenata bolnice koji su mogli doći bio je veoma topao. Haydom je malo mjesto u čijem centru se nalazi bolnica kojoj je gravitira oko 400.000 stanovnika toga veoma zabačenog dijela Tanzanije. Nalazi se u regiji Manyara u distriktu Mbulu i najbliže veće mjesto je Arusha, udaljena oko 300 km. Do nje vodi veoma loš makadamski put koji je u kišnoj sezoni teško prohodan. Jedino sigurno prevozno sredstvo je avion, ali lokalno stanovništvo najviše putuje pješice. Za vrijeme leta, Ole Kunei mi je rekao da će u Haydom doći i nekoliko pacijenata iz sela koja je on posjetio i za koje nije mogao reći da li im se operativnim liječenjem može pomoći. Misli da veći broj od tih pacijenata boluje od glaukoma, ali to nije mogao dijagnosticirati jer nije imao odgovarajuću opremu. Tokom mirnog leta, posmatrajući predivne pejzaže i u daljini jezero Balangida Lehu, poveli smo razgovor o temi koju je spomenuo, tj. o glaukomu – očnom oboljenju koje predstavlja značajan problem u svim dijelovima svijeta. Imao sam priliku vidjeti mnogo pacijenata koji boluju od te opake i podle bolesti koja se polako i sporo šulja, ali sigurno uništava vid dok ne završi taj đavolji posao. Budući da je to oboljenje bez ikakvih upozoravajućih znakova kao što su glavobolja ili nešto drugo, većina oboljelih misli da im vid slabi zbog starosti ili sive mrene (katarakte) i najčešće dolaze da traže pomoć kada je smanjenje vida već u poodmaklom stadijumu.
Promijenili smo temu razgovora i pažnju usredotočili na prekrasne predjele iznad kojih smo letjeli. Vidjele su se male nastambe koje su s visine na kojoj smo letjeli izgledale kao košarice. Ole Kunei je poznavao te predjele jer ih je više puta prepješačio. Zadivljeno smo posmatrali izolovane oblake iz kojih je padala kiša samo na površinu koju je zasjenio, dok je izvan toga nebo bilo čisto i plavo. Pilot je vješto upravljao avionom izbjegavajući ta oblačna ostrva.
Ubrzo smo se približili Haydomu i pilot nam pokaza u daljini skupinu manjih kuća u čijem centru se nalazi bolnica. Pilot je napravio široki zaokret i avion usmjerio prema pisti. Na nekoliko metara od piste naglo je dodao gas te smo se ponovo vinuli u visine. Objasnio nam je da je to procedura pri slijetanju u Haydom. Pri prvom pokušaju slijetanja buka motora rastjera životinje od piste i pri drugom slijetanju je sigurno da će pista biti čista. Velika grupa znatiželjnika nas je posmatrala s ruba slijetne staze.
Upravnik bolnice dr. Olsen i njegova supruga su nas toplo pozdravili. Ovi norveški misionari su u Haydomu od osnivanja bolnice, 1963. godine. Dr Olsen je opšti hirurg, a supruga je ekonom bolnice. Pred bolnicom nas je čekalo oko 400 pacijenata. Svakoga je trebalo pregledati, nekim su trebali lijekovi koje smo donijeli sa sobom i koje smo besplatno dijelili, a nekima i naočale koje smo također donijeli i davali onima kojima mogu pomoći. Posebno smo izdvajali one kojima je bilo potrebno operativno liječenje. U tu grupu smo izdvojili oko 60 pacijenata.
Najveći broj je bio za operaciju mrene, a petnaestak ih je bilo radi operacije glaukoma i drugih oboljenja očiju. Ole Kunei i ja radili smo u odvojenim prostorijama, uz pomoć sestara iz bolnice. U jednom trenutku Ole me pozvao i pokazao visoku, stariju Masai ženu i pored nje njenu kćerku i unuka, “mladog ratnika”, koji je taj naziv dobio nedavno, nakon tradicionalne cirkumcizije. Reče mi da su došli iz velike udaljenosti, iz sela koje se sjeverno od jezera Eyasi. Putovali su tri dana od nastambe do nastambe. Na čelu te male kolone išao je mladi Masai, za njim njegova majka, i na kraju, držeći se za štap koga je nosila njezina kćerka, išla je baka koju su zvali Mama Molel. Ona je od prije desetak godina primijetila da joj vid postepeno slabi i mislila je da to normalno dolazi sa starošću. Kada se vid toliko smanjio da je teško mogla da raspoznaje dan od noći, željela je da je odvedu u stepu i ostave tamo kako bi je našli odinteli (na maa jeziku: hijene) jer više nije bila u stanju da bude koristan član zajednice. Njena kćerka je u lokalnoj crkvi doznala da će Ole Kunei s jednim doktorom koji je mzungu (bijelac) doći u Haydom i odlučili su da krenu na put kako bi vidjeli ima li pomoći. Kako se i kćerka Mame Molel žalila da joj vid nije onako oštar kakav je bio ranije, njen sin Lemasolai odlučio se da ih vodi. Pregledali smo Mamu Molel i ustanovili da ima kataraktu i da je očni pritisak povišen te da postoji mogućnost da se vid poboljša ako uradimo kombinovanu operaciju i katarakte i glaukoma. Kod kćerke Mame Molel izmjeren je povišen očni pritisak i vidni živac je pokazivao znake početnog oštećenja. Kako je njihovo selo veoma daleko od bilo kakve bolnice, smatrali smo da je operacija glaukoma jedini racionalni izbor liječenja. Ole Kunei im je objasnio da planiramo da se obje operišu.

Bijeg od oluje

Tokom sljedeća dva dana operisali smo 60 pacijenata. Među njima su bili Mama Molel i njena kćerka. Mama Molel je vidjela znatno bolje, ali je i kod nje glaukom ostavio posljedice na vidnom živcu. U sljedećim obilascima regije u kojoj žive, Ole Kunei će ih povremeno kontrolisati. Nakon završetka operativnog programa ostali smo još jedan dan kako bismo pregledali operativne rezultate i dali uputstva sestrama u pogledu daljeg liječenja. Radiovezom smo pozvali naš  avion da dođe po nas. Tu veče je neočekivano počela da pada kiša koja nije prestajala cijelu noć. Ujutro smo čuli kako avion kruži iznad bolnice i pilot je radiovezom javio da nije siguran da li može sletjeti jer postoji mogućnost da je sletna pista suviše raskvašena. Doktor Olsen je sjeo u džip i odjurio na pistu. Provjerio je i javio pilotu da može sletjeti. Požurili smo da se ukrcamo jer su se sa zapadne strane nagomilavali još crnji oblaci prijeteći većim nevremenom. Radi razmekšane poletne piste morali smo znatan dio opreme ostaviti kako bi smanjili težinu aviona pri polijetanju. Pilot je sumnjičavo vrtio glavom poskakujući po kišom natopljenoj travnatoj površini,  pokušavajući da procijeni koliko točkovi aviona propadaju u tlo. Na kraju reče da ćemo pokušati da uzletimo. Mali avion je uz snažnu buku motora poskakivao po pisti i na koncu se odlijepio od zemlje. Odahnuli smo i, bježeći od nadolazeće oluje, letjeli prema istoku. Ovaj put let nije bio veoma ugodan. Prolijetanje kroz guste oblake nas je bacalo gore-dolje sve dok se nismo spustili na nižu visinu ispod oblaka. Preletjeli smo rub jezera Manyara, potom krajnje južnim dijelom poznatog rezervata za životinje Ngorongoro kratera, pored Arushe i parka Tarangire, sve dok se sa lijeve strane nije ukazao Kilimandžaro obavijen koronom oblaka. Sletjeli smo na pistu u Moshiju. Tako se je završilo moje prvo putovanje u Haydom.

Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Moja Indija Darko Rundek
Moja Indija
Zis iz vanderfol!! Val Thorens
Zis iz vanderfol!!
Putovanje u Haydom U podnožju Kilimandžara
Putovanje u Haydom
Stockholm Reportaža
Stockholm