Sve mi dobro ide, osim ljubavi
14.09.2010. u 14:59 sati


Fuad Backović Deen

Sve mi dobro ide, osim ljubavi


Pjevač Fuad Backović Deen, danas student modnog biznisa na Institutu Marangnoni u Milanu, govori o tome koliko ga je studij promijenio, šta zamjera Sarajevu, te otkriva kako se nada da će uskoro upoznati srodnu dušu
Razgovarala: Mersiha Drinjaković; Snimci: Irfan Redžović

Pjevač Fuad Backović Deen (28) uspješno je okončao prvu godinu trogodišnjeg studija modnog biznisa na Institutu Marangnoni u Milanu, a sad ga očekuju još zahtjevniji zadaci na drugoj. Tokom ljeta odmarao je u Sarajevu i na hrvatskoj obali, te provodio mnogo vremena s porodicom. Dvije godine mlađi brat Faris privodi kraju studij na Pravnom fakultetu u Sarajevu, otac Zaim, nekadašnji ministar privrede i poslanik u Parlamentu, vraća se u politiku na predstojećim izborima, dok mama Sabina, koja je prije nego će upoznati budućeg supruga bila solistica u televizijskom zboru, da bi kasnije završila studij ekonomije, danas radi kao menadžerica u BH Telecomu. “Tata se odlučio vratiti u politiku, što podržavam, ali mene politika ne zanima”, kaže Deen, kojem je muzika nekad bila neizostavni dio života, ali sad mu je u drugom planu. Njegov novi album je završen, urađen je i promotivni materijal, ali Deen još nije donio odluku kad će nove pjesme (pet na engleskom, pet na bosanskom jeziku) ugledati svjetlo dana. Pjevač Deen ostao je u sjeni studenta Fuada. “Sad su i izbori, pa možda poslije napravim promociju”, kaže Deen koji taji i ime novog albuma.  

Kakav ste student?
– Godinu sam završio s drugim najboljim prosjekom među stranim studentima. Jedna Ruskinja je bila prva, ali ja sam zadovoljan onim što sam dosad postigao: prosjek ocjena mi je 8,5.  
Kako ste se odlučili baš za studij u Italiji?
– Prije pet godina gostovao sam na BHT-u i razgovarao s urednikom Nihadom Zečevićem, čovjekom koji poznaje modnu scenu i koji je dugo živio u Italiji: rekao mi je za Institut Marangnoni i kako me vidi upravo tamo. Odmah sam poslije razgovora zagooglao Marangnoni i svidjelo mi se ono što taj studij modnog biznisa nudi. Četiri naredne godine slagao sam u glavi odluku o odlasku i na kraju prelomio.
Kako su izgledali prvi dani?
– U Milanu nisam znao nikoga, a talijanski jezik mi je bio nepoznanica. Krajem prošlog augusta upisao sam tamo intenzivni kurs talijanskog jezika – pet sati dnevno. To je bio uslov za studij na Institutu Marangoni.
Šta je bilo najzanimljivije na prvoj godini?
– Uvod u modni sistem: imali smo profesoricu Bragu, osamdesetogodišnjakinju koja je predavala dizajnerima Dolceu i Gabbani, i kod koje je Moschino branio magistarski rad. Ona je sjajna, vitalna i energična, ali s obzirom na njene godine, pretpostavljam da smo joj mi posljednja generacija. Poznavala je Coco Chanel, zabavljala se s jednim od članova Beatlesa, mislim s Ringom Starrom… Toliko smo divnih priča čuli na njenim predavanjima. Kod nje sam dobio 10 na ispitu! Kad smo sve završili, zagrlio sam je, poljubio i poklonio svoj CD.
Ima li poznatih iz svijeta mode koji predaju na Institutu Marangnoni?
–  Profesorica Ferrè, koja predaje Integracijske komunikacije, prva je rođaka Gianfranca Ferrèa – također sjajna osoba. Na njenim predavanjima dotakli smo se svega: od medija, načina na koji se komunicira s konzumentima, dizajniranja loga brendova…
Šta planirate nakon studija?
– Rano je o tome govoriti, ali volio bih raditi kao menadžer nekog modnog brenda, asistent nekom kreatoru, interesira me moda u backstageu, ono što se tamo odvija. Privlači me biti dijelom jedne velike modne priče kao što su Dolce & Gabbana, Cavalli, Tom Ford…
Jeste li u Italiji počeli ostvarivati snove?
– Definitivno. Život koji vodim u Milanu mnogo je mirniji od onog koji sam imao u Sarajevu. Posvećen sam sebi i obavezama studija, što zahtijeva mnogo discipline i odricanja. To mi godi nakon Sarajeva, gdje sam znao spavati do dva popodne, gubio vrijeme, mnogo izlazio. U Milanu je dan kratak za sve što moram uraditi, tamo skoro da i ne izlazim, a i ne mogu si ni priuštiti česte izlaske zbog visokih cijena.
Kako finansirate studij i život u Milanu?
– Dijelom od ušteđevine, a pomažu mi i roditelji. Zahvalan sam im za ono što mi pružaju. Često se ljutim na ljude koji drugima daju epitet  “tatin sin”. Mislim da svi roditelji pružaju svojoj djeci ono što mogu da im priušte. Razlike među ljudima postoje i postojat će, na to se ne može utjecati, i ne znam zašto bi onda ljudi bili ozlojeđeni i komentirali to na ružan način. Ni od koga ne otimam, ne kradem i trudim se ostvariti svoje snove i ciljeve.
Gdje i s kim živite?
– U iznajmljenom stanu, kao i većina Talijana. Tamo većina iznajmljuje stanove cijeli život jer si ne mogu priuštiti kupovinu. Stan je u strogom centru i imam sreću da ga dijelim s Njemicom Lale, djevojkom koja radi kao buyer za Missoni u Milanu. Ona je završila studij na Institutu Marangnoni i dobila posao u Missoniju. Super nam je, družimo se, izlazimo, zajedno kuhamo.   
Kako je biti sam svoj majstor u kuhinji i pritom student u Italiji?
– Kuham sam cijelo vrijeme, jer hraniti se u talijanskim restoranima i nije baš sretno rješenje (smijeh). Paste uglavnom ne pravim, više sam na zdravoj hrani: povrću, bijelom mesu, ribi, nemasnoj ishrani, ali nedostaje mi mamina kuhinja. Stalno sam na Skypeu sa svojima. Nedostaju mi.
Šta je s modnim revijama?
– Kao studenti modnog biznisa često dobijamo pozivnice za sve što se odvija na modnoj sceni Milana. Bio sam na mnogim revijama: Versace, Just Cavalli, Roberto Cavalli, Dsquared, D&G… Imao sam priliku upoznati Donatellu Versace, te Deana i Dana Catena – koji su sjajni, želja mi je dovesti ih u Sarajevo, što nije isključeno. Moj prijatelj je njihov menadžer, bio je nekoliko dana moj gost u Sarajevu, istražujući tržište za Dsquared, ali zasad je odlučeno da se pričeka s puštanjem njihovog brenda.
Šta Vam najviše nedostaje u Milanu?
– Porodica i dragi ljudi, iako se nijednog trenutka nisam osjećao kao stranac. Svi su ljubazni, gostoprimljivi, spremni pomoći.
Jesu li Vam dosadila novinarska pitanja o tome da li ste gay?
– Joj, jesu! Ne znam više šta da odgovaram. Posljednje što sam morao objašnjavati novinarima je taj navodni gay brak, što je, kao, razlog mog odlaska u Milano – da bih se vjenčao s nekim bogatim Talijanom. Nevjerovatno je dokle idu te gluposti.   
I šta danas odgovarate na takva pitanja?
– Da nemam potrebu ići u Milano da bih bio gay ili živio u gay zajednici, jer sve što se događa u Milanu dešava se i u Sarajevu. Takvi ljudi postoje ovdje kao i u Italiji i jedina razlika je u tome što gay zajednica ima priliku da normalno vodi svoj život, da šetaju držeći se za ruke i da ih niko ne uznemirava. Tamo ne postoje gay klubovi jer je sve izmiksano i nema potrebe za ekskluzivnim prostorima.
Dakle, nema potrebe ići iz Sarajeva da bi se živjelo kao gay?
– E, sad, takva pitanja su mi smiješna, jer ja i ovdje poznajem dosta ljudi koji održavaju gay veze, ali je sve nekako u rukavicama. Znam i one koji žive nesretno, imaju porodice, ženu i djecu, a tajno se sastaju s mladićima po sarajevskim stanovima. Sve što ima u Londonu, Parizu i Milanu ima i u Sarajevu. I nije rezervisano samo za estradu, gayeva ima i među političarima, doktorima…
Dakle, niste gay, niste zbog toga otišli u Milano, ali evo novog pitanja na tu temu: imate li djevojku?
– Nikad nisam krio svoj ljubavni život, i evo: sve mi dobro ide u životu, osim ljubavi. Nemam nikoga, ali nadam se da ću u narednoj godini upoznati nekoga.  
A šta dalje? Brak, djeca…?
– Brak definitivno ne! Ne vidim se u narednom periodu u braku, posvećen sam studiju, kasnije i magisteriju, pa želim pronaći savršen poziv za sebe. A djevojka i zajednički život? Od toga ne bježim, ali tražiti nasilu, ne treba mi. To je do sudbine i do toga da se takva osoba upozna onda kad se najmanje nadaš.
Kakva bi ta srodna duša, koju ćete sresti kad se najmanje nadate, trebala biti?
– Najviše cijenim prirodnost i normalnost. Volio bih da djevojka bude prirodna, normalna, ženstvena, iskrena i vjerna. Danas je vjernost vrlo seksi. Svi su nekako licemjerni i skloni prevarama. Biti vjeran je danas jako seksi i to bih cijenio. Da li je crna, plava, visoka ili niska, to ću znati kad je upoznam (smijeh).
Kad je objavljena informacija da uživate status slobodnog umjetnika, kojem se plaća penziono i zdravstveno osiguranje, sarajevska javnost nije blagonaklono gledala na to: uslijedila je Vaša reakcija, pa reakcije iz Sarajeva… Kako danas gledate na to?
– Ne znam zašto su ljudi u Sarajevu uvijek toliko spremni da omalovažavaju, kritikuju sve što se dešava. Postoje stvari na koje ne možeš da utičeš: porodica u kojoj ćeš se roditi, nacionalnost, vjera, boja kože, seksualno opredjeljenje… Ne znam zašto sam ja uvijek predmet omalovažavanja, priče, tračanja. Status slobodnog umjetnika pošteno sam zaradio, prijavio se na konkurs, zadovoljio uslove po svim tačkama. Zašto bi to nekom zasmetalo? Zašto ljudi misle da potičem iz porodice koja ne zna šta će od para?! Šta radim drugačije od ostalih koji žive i rade?! Živim u stanu s porodicom, nemam auto, nisam položio vozački ispit – ne zanima me i ne želim imati automobil.
Šta mislite koji je razlog da Vas ljudi uvijek zbog nečega kritikuju i prozivaju?
– Ja nisam prosječan u svojim kvalitetima i teško se poistovijetiti sa mnom. Mi smo narod koji veliča prosječnost i koji od prosjeka pravi veličinu i s tim se prosjekom poistovjećuju. Ja nisam prosjek i svi to dobro znaju.  

(Gracija 142)
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima