Nikad nisam zažalila što sam otišla
03.09.2010. u 09:43 sati


Snežana Bogdanović

Nikad nisam zažalila što sam otišla


Prije šesnaest godina, beogradska glumica Snežana Bogdanović započela je novi život u Americi, gdje živi s mužem i kolegom Uliksom Fehmiuom, s kojim ima kći Niku. Za Graciju govori zašto je započela emigrantsku odiseju, zašto ne vjeruje u glumačku budućnost na američkom tlu, te o uspjehu privatnog biznisa s pekarom
Razgovarala: Živana Jovančić; Snimio: Nedim Trtak

Jedna od najtalentovanijih glumica bivše Jugoslavije, u kojoj se tako brzo našla u vrhu tadašnje generacije, Snežana Bogdanović (50) zapamćena je među ljubiteljima filma po izvanrednim ulogama: Bademe u Kuduzu Ademira Kenovića i Anke Tomlinović iz filma Moj brat Aleksa, reditelja Aleksandra Jevđevića. Iako je iz tog doba bh. publici objektivno manje  znana po rolama na beogradskoj pozorišnoj sceni, a bilo ih je znatno više nego na velikom ekranu, glumičin put vodio je ka zvijezdama i ko zna gdje bi joj bio kraj da tokom burnih 90-ih nije otišla. “U trenutku kad sam donijela tu odluku, neopozivu, bila sam nesrećna zbog svega što se dešavalo. Imala sam svijest o tome da se to neće tako lako zaustaviti, da sam nemoćna da utičem na bilo šta. Za mene ni posao kojim sam se bavila nije imao nikakvog smisla: kako ići u pozorište, na probe, glumiti, dok na udaljenosti od četiri sata padaju bombe i ljudi umiru. Bila sam očajna, sve mi se činilo beznadežnim, spakovala sam se i otišla”, pamti Snežana Bogdanović 1994. godinu, kada je počela emigrantsku odiseju i priznaje da se nerado vraća u te dane. Snežana je otišla u Ameriku, gdje se udala za svog kolegu Uliksa Fehmiua, s kojim je započela vezu dok su u Beogradskom dramskom pozorištu radili na predstavi Zapali me. Godine 1995. dobili su kćerku Niku.  

Mislite li da je Vaša veza s kolegom Uliksom Fehmiuom bila zabranjena ljubav zbog koje ste morali otići?
– Nikada to nisam tako gledala ni osjećala, tako sam vaspitana. U vrijeme ludila na ovim prostorima, ne sumnjam da su to drugi ljudi vidjeli kao problem, ali ja zbog toga nisam otišla. Otišla sam zbog nemogućnosti normalnog života, zbog prava na izbor, život je jedan, ide naprijed, a ovdje je u mjestu.
Otišli ste u nepoznato?
– Ne. U Americi je bio moj sadašnji suprug Uliks, otišao je prije mene, našli smo se i počeli novi život. Bili smo na poluotoku Cape Cod, kod Bostona, vjenčali se, dobili dijete; tako sam se odvojila i od posla koji sam radila i sve to mi je prijalo. Dok smo bili na Cape Codu pridružili smo se prijateljima u biznisu s pekarom, u početku to nismo ozbiljno shvatali, ali taj mali posao prerastao je naša očekivanja i danas je to veliki biznis od koga živimo. Prije četiri godine smo preselili u New York, a s nama i našu firmu Pain D’Avignon, što u prevodu znači Hljeb iz Avignona.
Imate li neko zaduženje u pekari?
– Pomažem Uliksu u raznim stvarima, uglavnom su to kancelarijsko-kompjuterski poslovi. Pekara je veoma zahtjevna, radi se mukotrpno 24 sata, jer na tržištu kao što je New York možete opstati samo ako ste najbolji, i u tom smislu mi se ponosimo što je naš hljeb danas u najboljim hotelima i restoranima New Yorka. Poslije toliko godina, tek sada smo otvorili malu pekaru, kakve su ovdje, gdje se mogu kupiti razne vrste hljeba koji pravimo po najstarijim francuskim i talijanskim receptima. Čak je Uliks napravio nešto slično našem somunu, što se nevjerovatno sviđa tamošnjim chefovima.  
Jeste li ikad patili što ste se odricali profesije u kojoj ste bili tako uspješni?
– Nije to sve lako, ali čovjek mora sebi odrediti prioritet. Kad se malo izmjestite iz sredine, mnogo bolje vidite šta je važno, šta nije, šta je samo iluzija, šta znači uspjeh, koliko je bitan ili ne? Sve je to pitanje zrelosti i odnosa prema onome što sam radila. Naravno, imala sam momente nostalgije, tuge, želje za poslom. Ipak, nikad nisam odustala od profesije, kao ni Uliks, jer smo oboje kreativni ljudi i shvatili smo da će doći vrijeme i za to.
Kako se desilo da u Beogradu radite u pozorištu i snimate seriju?
– Beogradski producent me pozvao, to je koincidencija za ne povjerovati. Seriju Na terapiji gledala sam u Americi i pomislila kako bih voljela to igrati. Izgovoreno je postalo stvarnost: uskoro su me zvali, bila sam zapanjena, i lani sam snimala seriju. Prije nekoliko godina radila sam predstavu Diplomac u Beogradskom dramskom pozorištu i to je bio moj pozorišni povratak.
Je li bilo teško stati na scenu nakon toliko godina?
– Kako da ne. Ipak, ako gledate druge kako rade i ako ste stalno u kontaktu s profesijom, utoliko je lakše. U Americi sam uradila poneku stvar, snimila kratki film ili glas posudila nekom i negdje. Radila sam male stvari koje nisu bitne i velike, ali za mene su bile važne. I sve audicije koje sam prolazila dok sam pokušavala da u Americi dođem do nekih značajnijih uloga, i one su praksa za glumca, morate spremiti više materijala jer idete od audicije do audicije. Tako se nisam potpuno zatvorila i nestala iz profesije.
Hoće li Vaš angažman u bivšoj državi ostati samo na ovom primjeru?
– Glumački posao je neizvjestan, nikad ne znate šta će i kako biti. Sada imam tri projekta u planu, nadam se da će se dogoditi, vezani su za BiH, Hrvatsku, a jedan za Ameriku. Sve su to filmovi, a šta će biti, to ćemo vidjeti. Zasada je dobio pare samo film koji bi trebalo da radim s rediteljem Arsenom Ostojićem u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina Arsen je živio u New Yorku, spremao je prvi američki film, došao je kod mene na Cape Cod, napravili smo i probno snimanje, ali od tog filma nije bilo ništa jer nije mogao da skupi novac. 
Na početku američkih godina niste mogli očekivati glumački posao. Kako je danas?
– Moram reći nešto što nije kompliment za mene: nisam nikad bila od one vrste koja radi sve da joj se nešto dogodi. Nekad nije ni produktivno suviše insistirati na nečemu. Dok sam bila na Cape Codu snimila sam kratki film s britanskim rediteljem, a prije četiri godine Uliks i ja smo se presili u New York, ne zbog potencijalne karijere, naravno, imali smo i to u vidu, ali mi smo kreativni, urbani ljudi i nama je nedostajao grad. Našli smo agente, odlazili smo na audicije, probna snimanja, za nas je to bilo stresno, odeš na audiciju, a oni te ne uzmu. Za glumce koji dolaze s ovih prostora, akcenat je nešto što je limitirajuće, zatim, krug je sužen zato što ste žena, limitiraju vas godine i sve se svede na to da morate slijepo slušati agenta, a ni to ne funkcioniše, jer u Americi vrijedite onoliko koliko ste aktuelni. U jednom trenutku Uliks i ja ostali smo čak i bez agenta, jer je Uliks odbio da snima reklame, a ni mene to nije zanimalo.
Osnovali ste producentsku kuću.
– Pokrenuli smo je s prijateljima, Milenom i Bobom Garfieldom. Produkciju West End osnovali smo uz predstavu Zapali me, rediteljice Milene Garfield, a u Americi smo odlučili da se ponovo spojimo. Kasnije je bilo poziva iz Beograda da se taj komad obnovi, a u tom razmišljanju rodila se predstava Diplomac, u režiji Alise Stojanović, u kojoj sam dobila ulogu gospođe Robinson. U međuvremenu je naš West End bio koproducent filma Beli, beli svet, reditelja Olega Novkovića, u kome igra Uliks, a prikazan je na filmskom festivalu u Locarnu. Sad imamo razne ideje, naročito za film, u planu je i pozorište, a gledamo da kombinujemo rad u Americi i ovdje. 
Da li zbog tih planova mislite, možda, i na povratak?
– Više ne. Kad se jednom izmjestite, onda shvatite da vaš dom može biti svuda. Sada živimo u Americi, tamo je rođeno naše dijete, a kuća može biti bilo gdje ako se naša kćerka preseli u neki drugi dio svijeta.
Vaša kći je mala Amerikanka. Koliko joj je godina i šta radi?
– Kći Nika ima 15 godina, završila je deveti razred. Ja sam joj dala ime, a Uliks ga je prihvatio: oboje smo htjeli da nosi ime koje vuče korijen iz naših krajeva. A volimo i što se jednako izgovara i piše.
O čemu najviše razmišljate kad pogledate na Niku?
– Ima toliko stvari koje volim kod kćerke i sretna sam zbog toga. Kao porodica volimo New York, čudesan je grad, svijet u malom, i tu se osjećamo dobro. Dok je Nika bila manja njen svijet su bili susjedstvo, škola, prijatelji, park, a kako raste, otkriva grad u kome živi i zaljubljuje se u njega. Ja u njoj vidim neko novo doba, ne zato što je rođena u Americi, već što ovo vrijeme nezamislivog razvoja tehnologije i komunikacija stvara neki novi svijet. Mislim da današnja djeca imaju šansu da budu bolja od nas.
Je li upoznala srodnike u Beogradu?
– Da. Dolazi s nama odmalena, govori naš jezik, sada se hvali da zna akcente i razlike u izgovoru. U zadnje dvije godine izgubila sam i oca i majku, bio je to težak period za mene, sad imam samo brata, a njegova kći Nina i moja Nika su nerazdvojne. Otkako je Nika odrasla, više ne žuri da dođe, sada mi je prvi prvi put rekla da želi još malo ostati u New Yorku prije nego što krenemo u naše krajeve.
Smatrate li se sretnom ženom?
– Učim sebe. Želim da se tako osjećam, nekad uspijem, nekad ne, ali želim da sebi kažem da treba da budem zadovoljna raznim stvarima i da je sreća nešto što dolazi iznutra. Spolja nam se ne može ništa dogoditi što nas može usrećiti, i kad shvatite da vaša sreća ne zavisi ni od koga u životu, preuzimate odgovornost i unaprijed se morate dogovoriti sa sobom i to reći sebi.
  

(Gracija 141)
Povezani tekstovi
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima
Najnovije iz kategorije
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima