Predodređen sam da živim u Sarajevu
01.05.2009. u 14:03 sati


Marjan Mijajlović

Predodređen sam da živim u Sarajevu


On je prenose fudbalskih utakmica učinio zanimljivim čak i za one koji fudbal ne vole. Sportski komentator Marjan Mijajlović, koji je odnedavno s djevojkom Marinom doselio iz Srbije u BiH, govori, između ostalog, o tome kako se skućio, kakav je njegov odnos prema braku te zašto po gradu juri Dinu Merlina
Razgovarala: Vedrana Seksan; Snimio: Dženat Dreković

Kao pristalica Freudove teorije da se čovjek formira u ranom djetinjstvu, Marjan Mijajlović (37) jasnije se sjeća šta je radio u osmoj godini nego prije dvije godine. Prvo Tuzla, pa Sarajevo, pa Beograd, ili njegovim rječnikom rečeno: prvo Sloboda, pa onda Sarajevo i Željezničar, pa onda Zvezda, Partizan, OFK Beograd... Sjeća se i klikera, prve tuče, i prve djevojke – “one kad ti dođe do glave da postoje i da se s njima izlazi”. Prvi tekst je objavio 1993., sedam godina paralelno radio kao novinar i “drugo, jer se od novinarstva ne može živjeti”, prešao na radio i konačno, 2006. godine, na televiziju. Naklonost Bosanaca i Hercegovaca osvojio je prenoseći utakmicu Hoffenheim – Bayern, a definitivno ovjerio tu ljubav javljajući se iz Genka s utakmice reprezentacije BiH i Belgije. “Džeko, dijamante!” postala je nova uzrečica. U Sarajevu živi s djevojkom Marinom, premašio je maksimalni mogući broj prijatelja na Facebooku i nikada ne otkriva za koga od domaćih klubova navija. Nekadašnji komentator Sport Kluba sada radi na NTV Hayat, a odnedavno je dobio i svoju emisiju na Radiju Stari Grad.

Šta je najvažnija sporedna stvar na svijetu?
– Fudbal! Ljudi koji se sa mnom druže znaju da imam mnogo drugih interesovanja, nisam od onih koji pričaju samo o fudbalu. Dotaknemo se toga četiri-pet minuta, naročito sada kada je aktuelna samo Liga šampiona i kada je reprezentacija u pauzi. Pričamo o sasvim normalnim ovozemaljskim stvarima: koliko raste kirija, šta se dešava u Iranu, ko je snimio novi film... Ali, fudbal je prvi.
A šta je onda najvažnija stvar na svijetu?
– Za mene, da budem bolji čovjek. Da činim što više dobra.
Kako gledate na kombinaciju žene i fudbal?
– Neka gleda fudbal što voli, što joj je neki igrač lijep, ali u principu to je, ipak, naš sport. Nisam muški šovinista, ali to jeste naše. Obično kažem da su muškarci toliko ugroženi da nam je samo još fudbal ostao. Šalim se, naravno, ali u tome i ima malo istine. Trudim se da fudbalom nikoga ne opterećujem. Živim s djevojkom godinu i po dana i kod kuće gledam utakmice koje su baš merak. Otkako radim na Hayatu, nemam prenose svaki dan, pa se malo uželim. Gledanje fudbala je ritual, i ako žena voli da ga gleda – neka gleda. Sretao sam djevojke koje znaju igrače, znaju taktiku, pa sam oduševljen.
Šta je s muškarcima koji ne vole fudbal?
– U Italiji kažu: ako ne gledaš fudbal, onda si lud.
Zašto nema žena koje prenose fudbalske utakmice? Mislite li da žena to ne bi mogla?
– Žene mogu bez ikakvih problema da prenose košarku, odbojku, bilo koji sport osim fudbala i hokeja. Ne kažem da ne bi mogle, ali bi bilo teško da se ljudi na to naviknu. Ljudima je bilo teško da se naviknu na način na koji ja radim, neki se nisu navikli nikada, niti će se navići. Tako je i sa ženama komentatorima.
Kako učiniti da žene zavole fudbal onoliko koliko ga vole muškarci?
– Moja djevojka ne voli fudbal, tako da ja nisam uspio. Možda i bi zavoljele ako bi odgledale koji prenos, ako bi im se fino objasnilo, pokazalo, pa neka nakon pet puta procijene da li im odgovara ili ne odgovara. Kao kad sam ja bio maneken: odradio jednu reviju, vidio kako to nije za mene i povukao se – hvala, ali nisam ja taj tip. Moja djevojka je uz mene naučila sve o fudbalu, ali joj je to i dalje nešto što ne bi gledala.
Imate li rituale pred prenos, u smislu da ako smo prošli put pobijedili kada ste uradili to i to, sada morate uraditi isto?
– Imam ja svojih hamajlija, raznih, ali mislim da nisam iracionalno sujevjeran. Nikada ne prelazim granice. Na kraju, ja sam komentator i moram da budem objektivan. Imam stvari koje sam sebi govorim, ali su one više radi mene – da nešto ne pogriješim, da ne izvalim neku glupost. A što se tiče timova, uglavnom ulazim neopredijeljen, pa nema pritiska. Normalno, kad igra reprezentacija, to je nešto sasvim drugo, tu nema objektivnosti. Inače, uđem s papirima, stavim slušalice, utakmica krene i to je to.
Šta je s ritualima u životu? Bez čega ne možete?
– Čim se probudim, pijem kafu. Novine uglavnom čitam na internetu –
nažalost, danas se malo izgubila ta navika da se novine stave pod mišku. I naravno, svaki dan moram vidjeti fudbalske sajtove, šta je novo, i CNN.
Kako ste se navikli na život u Sarajevu?
– Euforija je prošla i sada Marina i ja živimo normalno. Upoznali su me ljudi po čaršiji, pozdravljamo se, imam mjesta gdje pijem kafu... Dok nismo našli stan, dok se nisam navikao na grad, dok nismo završili papire, dok nije Genk urađen kako treba, bio sam u potpunom haosu. Došli smo sa šest torbi i kućili smo se od jastuka, jedva sam čekao da se uspostavi neki normalan red, da znam kad idem na posao, kad na kafu. Sad sam zadovoljniji, ali nikada do kraja. Takav sam čovjek. Generalno, odgovara mi život ovdje. Predodređen sam da živim u Sarajevu. Da nisam, ne bih došao.
Koliko ste “Balkanac”?
– U poslu sam zapadnjak, ali u svemu drugom jesam Balkanac. Vrlo sam tradicionalan i smatram kako porodica i stariji moraju da se poštuju. Osoba sam koja obavezno govori “Vi” starijima i nikada ne psuje kada ima neko stariji u društvu. Ne mislim da pretjerujem, nisam ekstreman, ali volim poštivanje reda i hijerarhije.
Kakva je hijerarhija u Vašoj kući? Živite s djevojkom, koja je podjela poslova?
– Pa, pomognem – nekad. Uredan sam, volim da je sve složeno i da držim red. Kad dođu gosti, volim da ih ugostim, skuham kafu, ali nikako večere. Ne znam ništa da kuham, tu sam totalno netalentovan i držim se što dalje od kuhinje. Nisam baš ni veliki gurman. Volim kad Marina kuha, jedem u gradu – pita, ćevapi, doneri... Ali može da prođe cijeli dan da ništa ne jedem. Ne mogu da jedem dugo i nikada ne doručkujem. Jedino gdje doručkujem je kada odem negdje u zapadnu Evropu. Čim se vratim na Balkan prođe me jutarnja glad.
Kakav je Vaš odnos prema braku?
– Bolje dobar razvod nego loš brak, tako kažu. Ljudi treba da se spoje i dobro razmisle prije nego se vjenčaju. Potrebno je obostrano poštovanje i da se zna red. Kada sam počeo da se zabavljam s djevojkom rekao sam joj kako ima nekih stvari u kojima je ona jača, nekih u kojima sam ja i kako te stvari treba da se nadopunjuju. Bez balansa ništa ne može da funkcioniše. Zna se da postoje stvari koje su na leđima muškaraca. Uvijek mi je čudno kada žene hoće u toj sferi da budu potpuno ravnopravne. Zna se gdje mi vučemo malo jače.
Gdje bi to bilo?
– (Smijeh) Pa, malo je više na meni da obezbijedim novac za kuću. Bilo bi mi malo nezgodno da žena zarađuje više od mene, možda je to moja tradicionalnost. Ima muškaraca koji vole da se udaju. Imao sam i ja ponudu da se udam, ali nešto mi je to neprilično: da žena dolazi s posla i sve donosi, a ja ležim cijeli dan.
Ima li dana kad ipak ležite cijeli dan? Kako se odmarate?
– Standardno – televizija: History Channel, Explorer, TV1000... Sada kada smo se skućili, često nam dođu ljudi na kafu. Otkako smo u Sarajevu, rijetko izlazimo. Nisam od onih koji vole da izlaze. Subotom obavezno izlazimo s ekipom Centralnog dnevnika, ali tokom nedjelje rijetko, uglavnom se družimo po kućama. Nema nas na promocijama i događajima na koje nas stalno zovu, jer nisam taj tip. Mnogo čitam i to najviše volim. Ne potenciram to da bih pokazao kako sam pametan, nego mislim da, kada te vole djeca, treba da im kažeš kako nije sve u internetu i igricama, nego da se ima mnogo toga i pročitati.
Šta čitate?
– Volim da plovim u onome što je bilo, ne gledam prema budućnosti, sadašnjost nam nije nešto senzacionalna, tako da volim da se vratim onome što je prošlost, volim takve knjige. Generalno, kod mene nema matematike, fizike, biologije – kod mene je sve historija, geografija, jezik, film...
Koje filmove volite?
– Ponoćni ekspres, Warriorse, Dežurne krivce gledao sam barem deset puta. Prošlo ljeto znao sam dnevno pogledati po četiri-pet filmova. Ne volim komercijalne filmove, volim drame, volim filmove u kojima se ogoljava život onakav kakav je svarno. Ne gledam romantične komedije: princeze i prinčevi u Hollywoodu, milioni, ferrariji – to nije za mene, hvala.
Jeste li ljetni ili zimski tip?
– Nisam pristalica mora i ljetovanja na plaži. Više volim da odem u neki grad u kojem imaš nešto da vidiš nego da ležim na suncu cijeli dan.
Šta je onda za Vas idealan godišnji odmor – posjeta kojem gradu?
– Istanbulu. To mi je grad gradova, imam osjećaj da treba da idem deset puta po petnaest dana da bih ga upoznao. Inače me privlače ti istočni gradovi: Aman, Riyad, Džeda... taj dio svijeta. S ove strane svijeta volio bih da vidim Buenos Aires, New Orleans, volio bih vidjeti Japan zbog te drugačije kulture. Evropu sam uglavnom vidio i nije mi toliko egzotična. Volio bih vozom otići iz Moskve u Vladivodstok – nedjelja dana u vozu, čisto da vidim kako izgleda. Rekli su mi ljudi kako nema nešto baš zanimljivo – tajge s jedne i druge strane i tako danima, ali bih opet volio. Rado bih posjetio Mongoliju, tamo gdje je bio Džingis Kan. Radije bih otišao u Mongoliju nego u London.
Imate li strpljenja ići u kupovinu s djevojkom?
– Joj, ne! Nikako. Marina je zadužena za sve kupovine. Ja eventualno pogledam koji prstenčić, jer volim da nosim nakit. Pasija su mi dresovi i šalovi. Nedavno sam dobio od prijatelja šal turske reprezentacije, koju volim najviše poslije Bosne i Hercegovine, i da mi je dao auto ne bih se toliko obradovao. Ja sam u tome dijete. Isto kao kada se slikam s našim igračima – tada sam samo klinac koji voli fudbal. Kao što sam dijete u tome da otkako sam došao u Sarajevo jurim po gradu Dinu Merlina i Halida Bešlića da se slikam s njima. Neko juri mene, a ja jurim druge.
Ko Vam onda kupuje garderobu?
– Mama i djevojka, i potpuno se oslanjam na njihov ukus. Nosim farmerke, majice i dresove, nikada odijela. Možda sam odijelo obukao jednom, kada sam u Beogradu vodio neku konferenciju za štampu.
Jeste li osoba za teretanu, rekreaciju...
– Pijem mnogo kafe, cigare smanjujem, slabo trčim, dakle, iskreno – ne. Volio bih da kupim neki bicikl, pošto volim biciklizam, ali s ovakvom kondicijom bih se vjerovatno ugušio poslije pet minuta. Radim na vrhu Bistrika, koji je za mene ozbiljna uzbrdica, i dok dođem dotamo, imam osjećaj da ću se srušiti.  
Šta je najvažnije što radite svaki dan?
– Učim. Držim uši otvorene i slušam ljude.

Ljeti ću se opet ugojiti – tada nema utakmica

Jeste li se ikada izvagali prije i poslije utakmice, jer se ima utisak da tokom prenosa izgubite barem tri kilograma?
– Izgubio sam mnogo kada je bilo sve ono oko Hoffenheima, možda sam izgubio tri kilograma. Vjerovatno sam i sada oko reprezentacije izgubio kilu. Ljeti ću se opet ugojiti – tada nema utakmica.
Nikada ne odajete za koga navijate kada je domaći fudbal u pitanju?
– Volim klubove koje pamtim, tradicionalne timove. Svaka čast svim timovima koji su se pojavili poslije, ali ja sam s ovima odrastao. Činjenica je da su neki sada bolji od tradicionalnih klubova, ali ja nisam znao šta je Zrinjski, a za Velež sam znao. Novi igraju svaka čast i bit će prvaci, ali nostalgija je nostalgija.
Koje su tri stvari koje savjetujete ženama koje se zadese u muškom društvu dok se gleda fudbal?
– Ako već mora da priča, neka priča ono što je povezano sa fudbalom, ali što manje. Da uvijek bude spremna da pristavi kafu i donese nešto iz kuhinje ili druge sobe, tako da se ne propusti gol. I da ne kaže nešto što bi bio maler za tim za koji navijamo – tipa da protivnički tim ima lijepe dresove.
Postoji li nešto što možemo uraditi kako bismo impresionirale ljubitelje fudbala s kojima živimo?
– Samo skočite kad se mreža zatrese, kad se lopta zakoprca. Ali ne naša, nego ona protivničkog tima.   


(Gracija 106)
Povezani tekstovi
Bio bih blag otac Marjan Mijajlović
Bio bih blag otac
Najnovije iz kategorije
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima