Bog daje opcije, mi biramo puteve
15.05.2009. u 13:48 sati


Hanka Paldum

Bog daje opcije, mi biramo puteve


Pjevačica koja je uspjela opstati i čije pjesme danas pjevaju oni koji se nisu ni rodili kada su nastale, zvijezda sevdaha i narodne muzike Hanka Paldum, za Graciju, između ostalog, govori o roditeljima, odgoju djece, emancipaciji i estetskoj hirurgiji
Razgovarala: Vedrana Seksan; Snimio: Jasmin Fazlagić

Prva osoba koja je bračnom paru Paldum skrenula pažnju na to da im kćerka ima više od jednostavno lijepog glasa bio je podstanar koji je živio u istoj kući s porodicom tada četverogodišnje djevojčice u Čajniču. Kad bi mala Hanka pjevala, gasio bi radio i slušao. Jednako kako će nešto kasnije mnogi pojačavati svoje radioprijemnike da bi čuli glas koji na estradi opstaje već tri decenije. Hanka Paldum (53) oduvijek je željela pjevati i biti u društvu onih koji lijepo sviraju i pjevaju. Makar to kasnije, kada je postala djevojka, značilo kako svojim strogim roditeljima neće baš uvijek priznati gdje ide kad bi izašla iz kuće. Danas je sasvim jasno da je otišla u ono što se naziva analima bosanskohercegovačke muzike. Njene pjesme danas pjevaju i oni koji se nisu ni rodili dok je Hanka pjevala o zelenim očima. Ona, pak, smatra kako to ne znači da se treba ponašati kao zvijezda. Reći će da živi onako kako voli i kako joj odgovara, ali uvijek tako da njena djela ne povrijede nikoga.

Da li je Vaš današnji život onakav kakvim ste ga zamišljali kada ste odlučili da će muzika biti Vaš životni izbor?
– Ne znam koliko sam bila svjesna i da li sam uopće bila svjesna odgovornosti i prema sebi i prema onome što radim. Nisam mnogo zamišljala, samo sam voljela muziku i željela biti u društvu ljudi koji su obdareni muzikom. To je bilo nešto što me vuklo, bez da sam mnogo razmišljala o preprekama na koje ću naići – prvo od roditelja, pa onda i u životu. Moji roditelji su imali takve patrijarhalne nazore po kojima je bilo sramota da se iko bavi pjesmom, žensko posebno. Ali ta želja da pjevam, da me čuju, što mi je bilo mnogo važnije od toga da me vide, jer sam odgojem imala usađen neki stid, ostala je i do danas. Po toj ljubavi koja se nije ugasila i sreći koja me ispunjava kad pjevam, da – moj život jeste ono što sam zamišljala.
Kojim ste se to poslom, da je bilo do roditelja, trebali baviti?
– Moj otac je bio čovjek starinskog kova i njemu je trgovina bila glavni posao: govorio je kako se nikada ne može ostati gladno i kako će se uvijek imati za osnovno, tako da je njegova želja bila da budem trgovac. Majka je željela da se školujem i završim fakultet, bez obzira koji, ali je željela da budem nešto. Ali, put svakoga od nas je predodređen: Bog daje opcije, a mi biramo puteve kojima idemo.
Postoji li tajna kako opstati na sceni toliko dugo koliko Vi trajete?
– Imam osjećaj da sam ja bila kao biljka koja je posađena na dobro tlo, koje se dobro obrađivalo. Bilo je, normalno, i vjetrova koji su šibali i sunca koje je pržilo. Ali uz moj kvalitetan, iskren i predan rad, mnogo ljubavi prema poslu, postojali su i ljudi koji su me educirali, koji me nisu mazili, zbog kojih sam znala i oplakati i odbolovati, ali koji su mi dali temelj. A ja sam slušala i poštovala. Toga danas ima malo, pa je samim tim i pitanje koliko će svi koji se pojave i opstati na sceni.
Čije savjete najbolje pamtite?
– Pamtim najbolje ono što mi je rekao profesor Zvonko Nevžala kad sam položila audiciju na Radio Sarajevu: odvojio me na stranu i rekao kako sam ja prirodni dijamant, ali koji treba brusiti i brusiti da bi postao kvalitetan brilijant. Sjajne savjete mi je znao dati Himzo Polovina, ali su mi u životu najbolje pomogli savjeti oca i majke. I tada kada sam počinjala teško je bilo naći ljude koji će te odvojiti na stranu i reći kako da radiš, ukazati na greške, a danas je još teže.
Da li Vi savjetujete druge?
– Imam potrebu da mladim ljudima koji počinju ukažem na nešto što smatram da je vrijedno i na čemu treba raditi. Najvažniji savjet za ovo vrijeme je, čini mi se, da se ništa ne postiže preko noći. Ali je važno takve savjete uvijek davati vrlo oprezno. Svaka mladost je hirovita.
Mislite li da usvajaju savjete?
– Mislim da će mnogi od njih tek nakon mnogo godina shvatiti kako sam za neke stvari bila u pravu. Svi moramo proći sve stepenice u životu, nemoguće je preskakati.
Rekli ste kako ste odgajani u strogoj, patrijarhalnoj porodici. Jeste li Vi strog roditelj?
– Jedan hadis kaže kako djecu treba odgajati za vremena u kojima će oni živjeti. Moji roditelji su mene odgajali onako kako su oni smatrali da treba, ne razmišljajući mnogo o vremenima koja dolaze. Mislim da jesam poprimila dosta od njihove strogosti, ali sam u isto vrijeme uvijek bila svjesna koliko su se vremena promijenila. Svoju djecu sam odgajala da budu svoji, tako da im ne moram sažvakati zalogaje prije nego ih oni uzmu, ali sam im bila i dobar vjetar u leđa onda kada im je trebala moja pomoć. Ono u čemu ličim na roditelje jeste to da sam se trudila da budu čestita, moralna, poštena, sposobna za život i da uzimaju samo ono čega ih nekada u životu neće biti sram. Vremena se mijenjaju, ali mislim kako su ovo vrijednosti koje ostaju.
Koga je, iz Vašeg iskustva, “teže” odgojiti – kćerku ili sina?
– Meni je bilo teže odgojiti sina. Mineli mogu očima reći neke stvari i ona ih razumije, s Mirzom nemam tu vrstu odnosa. Uvijek postoji jedno dijete u koje se ulaže više i drugo kod kojeg se stvari podrazumijevaju, pa mu se i manje posvećuje. To ne znači da se manje voli, već samo da se manje mora brinuti oko njega. U mom slučaju, to je bila Minela. Za Mirzu je uvijek trebalo više vremena i truda, možda i zbog toga jer sam bila razvedena i samim tim imala ulogu oba roditelja.
Kako kao neko ko je preživio razvod danas gledate na brak?
– Ja sam idealizirala svoj život i brak; uvijek sam živjela kao u bajci – sve mora imati sretan kraj. Emotivna sam, gledam na život vedro, pošteno i iskreno, i podrazumijevala sam da se tako i vraća. Naravno, to ne mora biti tako. Ponekad je teško prihvatiti to da su ljudi različiti i da ih je nemoguće promijeniti ili prilagoditi sebi. To ne treba ni pokušavati. Najvažnije je da se vrednuje nečije ulaganje, poštenje, trud, da se osoba ispoštuje kao čovjek. Ako toga nema, onda je iluzorno dalje ulagati u bilo koji odnos.
Koji je Vaš odnos prema emancipaciji i muško-ženskim odnosima generalno?
– Danas su se stvari do te mjere izmiješale da se za malo šta može reći kako je ženski ili muški posao. Po mom mišljenju, na štetu žena. U mom svijetu se i danas zna šta je za ženu, a šta za muškarca. Emancipacijom su muškarci sa svojih leđa skinuli obaveze koje su prihvatile žene. Pa tako danas i rađamo, odgajamo, ugađamo roditeljama, braći i sestrama, a imamo i karijeru, zarađujemo i radimo. Šta je onda ostalo muškarcima?
Radite posao koji je, čini se, nježniji prema muškarcima i njihovoj pojavnosti, godinama, kilogramima... Imate li takav osjećaj?
– Ako neko ima suštinsku kvalitetu, ako gradi i održava svoj status, malo se onda gleda da li je ćelav, ima li stomak ili je ostao bez zuba. Sasvim je drugo pitanje odgovornosti prema sebi, lične higijene i brige. Pored stomatologa, kozmetičara i, na kraju, estetskih hirurga, ne vidim zašto bi neko bio zapušten.
Dakle, niste protivnik pokojeg odlaska pod nož u cilju održanja mladosti?
– Protivnik sam pretjerivanja koje od ljudi pravi karikature. Ne smije se zaboraviti kako je najbitnija duhovna ljepota i snaga koja se mora stalno obnavljati.
Jeste li osjetili promjene kada ste ulazili u tridesete, četrdesete...
– Nisam, ni fizičke ni psihičke. Sjećam se kako mi je prijateljica pričala kako se isplakala nakon što je vidjela prvu sijedu, druga je oplakala trideseti rođendan… Neko tragično doživi prvu boru, ja to nisam nikada primjećivala. Ono što jesam primijetila jeste da ako ne spavam i nisam odmorna, imam podočnjake, koje ranije nisam imala, što je sasvim normalno. U svim drugim stvarima, mislim da neću nikada ostariti, bez obzira što godine prolaze. Kondicije imam toliko da mislim da bih mogla skočiti na krov ako treba. Imam mnogo energije. Nikada ne pazim šta jedem, i jedem ono što volim. Istina, volim zdrave stvari: volim mlijeko, mladi sir, jabuke, to su stvari koje moram imati u kući. Ako naveče nemam jabuka, uhvati me panika.
Imate li poroke­?
– Jedini poroci su ujedno i najveći ćeif – kafa i cigara.
Koji su ostali ćeifi?
– Sve što mi se radi i što u tom trenutku radim s merakom. Ništa ne moram. Čak ni popiti kafu ne moram, ali volim. Volim kuhati i bila bih najsretnija da počnem ujutro, a da se za sto sjedne oko ponoći. Volim prati avliju i voljela bih da imam prostora da posadim cvijeće pa da se brinem o njemu. Živim onako kako mi se sviđa, volim se družiti s ljudima, ne volim sprege, pritiske, važni su mi otvoreni odnosi. Legnem kad hoću, ustanem kad hoću i ne robujem ničemu.
Kakva ste prijateljica?
– Dosta sam kritična i starog kova, odmah ću reći kako mislim da je nešto pogrešno i nisam od onih koji podržavaju bespogovorno. Ali ako vidim da je nekome nešto teško, trudim se da olakšam. No, nikada neću ići protiv svojih moralnih principa, čak ni po cijenu prijateljstva.
Je li Vas lako naljutiti?
– Teško me naljutiti. Čak i kad se naljutim, nikada ne reagiram, obično odbolujem negdje unutra. Najgore je reagirati u afektu, tada se ništa ne postiže. Kao što kaže ona stara: tiha voda brijeg valja. Uvijek sve dođe na svoje i uvijek se pruži prilika da se hladne glave razgovara čak i o stvarima koje nas najviše zabole.

Najsretnija sam kad pjevam

Kako zamišljate idealan godišnji odmor?
– Na godišnje odmore nikada ne idem, niti me to zanima. Godišnji mi je odmor kada sam u kući s ljudima koje volim. Ne volim plažu, ne volim more, umjesto toga radije bih šetala po šumi ili na livadi brala cvijeće.
U kojoj se odjeći najbolje osjećate?
– Najradije bih hodala u pidžami ili trenirci, ali postoje neke prilike koje prosto zahtijevaju da se obučeš i našminkaš. Čak ni tada ne patim od bilo kakvih veličina. Svaka odjeća može zabljesnuti na pola sata. Šta nakon toga?
Kakvu muziku slušate za svoju dušu?
– Samija Jusufa, Eldina Huseinbegovića, Dinu Merlina, Al‘Dina... Sve ono što moju dušu olakša i razveseli.
Šta je najvrjednije što mislite da dajete u odnosu s drugim ljudima?
– Ne možeš ljude obogatiti ničim ako oni sami sebi iznalaze puteve koji nemaju svrhe i cilja, ali u svakom momentu gledam da ljudima pomognem, olakšam, pokušam ih natjerati da stvari pogledaju na drugi način.
Šta je najvrjednije što Vi posjedujete?
– Vjeru. I to što sam zadovoljna životom kojim živim.
Kada ste najsretniji?
– Kad pjevam.   

(Gracija 107)