Ako su glumci dobri, film možeš snimiti i mobitelom
29.05.2009. u 13:32 sati


Pjer Žalica

Ako su glumci dobri, film možeš snimiti i mobitelom


Reditelj filmova Gori vatra i Kod amidže Idriza, Pjer Žalica, za Graciju govori, između ostalog, o tome kako je biti otac tinejdžera, zbog čega je njegov stil obilježen ljubavlju prema glumcima, kako bira priče koje želi da ispriča, zašto snima film o Plavom orkestru, zbog čega je napustio grupu Hari Mata Hari, te zašto je vječno na dijeti
Razgovarala: Vedrana Seksan; Snimio: Jasmin Fazlagić

Ako govori o važnim trenucima u svom životu, reći će kako je to, prije svega, onaj kada je njegov otac odlučio da se iz dinamičnog života sarajevske mahale, s Bjelava, presele u lijeni i opušteni život na Ilidži, naselju u blizini Sarajeva okruženog zelenilom. Iako će kasnije filmom Kod amidže Idriza dokazati kako nikada nije zaboravio kôd ponašanja u naseljima u kojima činjenicu da svako zna sve o svakome određuje “blizina gradnje”. Napuštanje grupe Hari Mata Hari, u kojoj je svirao bas gitaru, činjenica da je uspio položiti prijemni na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, odluka da ostane u Sarajevu tokom rata, odluka da se oženi, ostale su stvari koje će Pjer Žalica (45) navesti kao važne u svom životu. Autor nekolicine uspješnih kratkih filmova i dva dugometražna igrana, Gori vatra i Kod amidže Idriza, za koje je dobio neke od najprestižnijih međunarodnih filmskih nagrada, za sebe će reći i to da nema mnogo više godina nego njegov sin tinejdžer. Sada je samo pitanje koliko to uspješno uspije sakriti.

Zašto nikada niste režirali predstave po tekstovima Vašeg oca Miodraga Žalice?
– Radio sam samo jednu: na drugoj godini režije, kao ispit u Kamernom teatru, režirao sam Najljepši dan, jedna noć u kojoj su igrali Tatjana Šojić i Senad Bašić, i taj sam ispit dosta uspješno položio. Nisam imao nikada nikakav otpor, nego smo mi, moj brat i ja, rasli s tim dramama, pa su nam na neki način bile preblizu. Za stvarima koje su ti drage rijetko posežeš, na način na koji podrazumijevaš i drage prijatelje pa na kraju s njima provodiš najmanje vremena. A s druge strane, možda je najvažnije to što su očeva i moja umjetnička vizija dosta različite – on je poetičan na neki drugačiji način.
U tom smislu se dotičete onoga što se naziva rediteljskom poetikom, stilom, onim što određuje reditelje i po čemu se razlikuju. Kako biste definirali vlastiti stil?
– Ne znam. Ne vjerujem da si, kad radiš, svjestan toga šta je tvoj stil i da ga možeš definisati. Ali ono što mogu reći da me određuje kao reditelja jeste saradnja s glumcima. Ja sam reditelj samo zbog glumaca, ne ni zbog fotografije, ili posebnog pristupa filmu ili filmskom jeziku, nego mi je strašno uzbudljivo pričati priču kroz izrazite karaktere. A to je nemoguće bez glumaca. Naprosto uživam raditi s glumcima i jako volim glumce.
Da li i zbog toga što je Vaša supruga Jasna Žalica glumica, tako da imate na izvjestan način uvid i u ono što se s glumcima dešava izvan snimanja ili proba, znate kroz šta prolaze?
– Moguće, ali ne vjerujem da je to razlog, jer sam mislio tako i prije nego što  sam oženio glumicu. Možda sam se zaljubio u glumicu zbog toga što volim glumce. Ako pričamo o kokoši i jajetu, onda je starija moja ljubav i poštovanje prema glumcima. Kada sam gledao filmove, oduvijek me manje zanimalo kakva je fotografija, muzika, kako je montirano, a mnogo više ono suštinsko, što valjda zanima i većinu običnih gledalaca – koliko vjerujem priči, koliko me uzbudi, koliko mi je zanimljiva, strasna, tuža vesela, smiješna... Sve te stvari su samo glumac. Film s dobrim scenarijom u kojem su dobri glumci možeš snimiti mobitelom i on će biti super. Ako su loši glumci i scenarij, možeš ga snimati nekom kozmičkom kamerom i on neće valjati ništa.
Šta rade reditelji kada ne rade, odnosno kada ne režiraju?
– Vrlo rijetko se desi da ne radiš, to je bar moje iskustvo. Teško mi je zamisliti reditelja koji radi samo kada snima film. Mislim da su to lijeni reditelji, pa čak i nisu reditelji u pravom smislu te riječi. Reditelj je odnos prema životu. Kad sjediš u kafani, što je malo bizarno i ružno reći, uvijek te zanima šta se dešava za drugim stolom, ne kao policajca, nego kao nekoga koga zanima život. Stvari su ti zanimljive, oči su ti otvorene, što i nije neki rad, ali jeste način života. Tako da je klica onoga što ti je profesija u svakoj sekundi najobičnijeg života. Ako snimaš jedan film, sigurno je da imaš tri ili pet raznih projekata u raznim fazama na kojima, kako bi ih realizovao, moraš raditi.
Kako odlučite koja je to priča koju ćete ispričati?
– Nije teško znati šta je tvoja priča. Kad dobiješ nešto što pročitaš, pa te uzdrma iz temelja i na prvu, onda nema dileme da je to prava priča. Veći je problem u tome što rijetko naiđeš na takve stvari. Praktično, od svih scenarija koje dobijem da radim ima jedan, dva ili tri koja te privuku. Kad u nekom scenariju u tragovima vidiš da ima nešto što bi mogla biti dobra priča i tebi uzbudljivo, već si sretan. Drugi način je da reaguješ na život. Onda si neka vrsta društveno angažovanog, ozbiljnog čovjeka koji reaguje u trenutku i piše i snima filmove po tom impulsu. Ja ne pripadam toj grupi. Niti su mi takvi filmovi, niti mi je takva umjetnost. Vidim sebe u onoj grupi umjetnika koji su tiha voda.
Postoji li razlika u načinu na koji posao gledate danas u odnosu na svoje početke?
– Ključna razlika koju osjećam je da stvari više nisu pitanja života ili smrti. Kad sam radio prvi kratki film, mislio sam da će svijet propasti, a ja sigurno umrijeti, ako ga ne snimim. Sada tako ne razmišljam. Radim laganije, s manje agresivnih emocija, a više iz ozbiljne potrebe. Imaš neki kao naučni odnos prema emocijama, bivajući isto emocionalan i uzbuđen u nekom umjetničkom smislu, ali i manje revolucionaran, manje brz. Kao slon kada odraste pa gleda fantastične male slonove kako jure. Dižeš manje prašine.
Šta je s promjenama koje donose godine? Jeste li osjetili taj famozni prelaz između tridesetih i četrdesetih?
– Zdravstveno jesam. Odjednom svako malo nakon četrdesete godine moram nekom doktoru. Hvala Bogu, ništa ozbiljno, ali to mi se nije ranije dešavalo. Stalno čujem neke zvukove, škripanje, pucketanje kostiju... Ali mentalno nisam. Ne kažem da ne gledam sve malo sporije i opreznije i na način da ne mora sve biti, ali s druge strane mentalno imam četrnaest godina. To pokušavam sakriti, nekada uspijem, nekada ne uspijem, pa ljudi to gledaju na različite načine. Uglavnom se iznenade jer misle kako sam ja neko ozbiljan i namrgođen. Ismaru, mom sinu, je najzanimljivije – imati oca tinejdžera.
Kako je ocu sa sinom tinejdžerom?
– Nije mi teško. Traumatično je, izazovno, nekada vrlo burno, ali mi nije teško. Vjerovatno i zato jer sluša Doorse; bilo bi mi teško da sluša turbo folk.
Kakav ste Vi tinejdžer bili?
– Stidljiv. Brzo sam porastao, bio sam visok i nisam loše izgledao, što je bitno za tinejdžera. No, bio sam nesiguran u svom tijelu, što je adekvatno tim godinama.
Koliko sebe prepoznajete u Ismaru danas?
– To je kao klackalica. Kada si u tim godinama onda tragaš za svim onim što nikako ne liči na tvoje oca i majku. Kako stariš, počinješ da prepoznaješ, nekada sa zaprepaštenjem, nekada s oduševljenjem, svoje roditelje u sebi. I ja sada često u sebi prepoznam svoje roditelje. Na taj način kada danas gledam svoje dijete, imam svijest o tome koliko on traga za svim onim što ne liči ni na mene ni na Jasnu. S druge strane se kači na tebe. Dijete je generalno najfantastičnija stvar na svijetu.
Jednom od bitnih odluka u svom životu smatrate i onu da napustite grupu Hari Mata Hari, koja je tada već bila vrlo popularna na exjugoslavenskim prostorima. Zašto ste prestali svirati?
– Počeli smo svirati iz želje da sviramo i da sviramo rock’n’roll. Da bismo opstali, otišli smo na drugu stranu i muzika u tom smislu me nije zanimala, pop me nije zanimao. Konkretno sam odlučio da ne sviram poslije otvaranja Skopskog ljeta, na kojem su pored nas, vrlo bizarno, nastupali Električni orgazam i EKV. Te grupe bile su sve ono što sam ja htio, to je bila ta muzika. Međutim, publika je najbolje primila nas i to je bio potpuni cirkus. Ali ono što me razočaralo jeste to što sam vidio da su svi ti moji idoli, ne misleći ništa loše o njima, imali samo jednu želju: da uspiju. Da urade ono što je nama, kao, pošlo za rukom. To je bila ključna stvar: da među nama ne postoji sukob zbog toga što sviramo različitu muziku, neku koju oni manje cijene, nego zato jer smo mi uspješni, a oni neuspješni u smislu izvještaja o broju prodatih ploča. To mi je bilo razočaravajuće.
Dakle, nije Vas ponijela muzičarska slava?
– Ja sam bio basista, a basista je prvi poslije onog koji nosi razglas, i često su me i brkali s njima. Slavni mogu biti markantni i oni koji su istureni naprijed. Ja nisam ni jedno ni drugo.
Opet svirate u bendu, u Dobitnicima međunarodnih priznanja. Odakle taj povratak muzici?
– To je “slonovski” bend, psihoterapija. Ne možemo ni uspjeti ni propasti jer nemamo ambicije ni za jedno ni za drugo. Zabavljamo sebe na probama kada sviramo različite pjesme i učimo da ih sviramo na način koji je nama zanimljiv, pa i druge kada im sviramo to što smo naučili. To je, bar što se mene tiče, idealno.
Da se ponovo vratimo u osamdesete. Šta ste radili i šta Vas je zanimalo u vrijeme kada je počinjao svirati Plavi orkestar, o kojem danas snimate film?
– Tada sam imao petnaest-šesnaest godina, osjećao se potpuno bezbjedno, slobodno, kupovao sam muziku kakvu sam htio, oblačio se kako sam htio, izlazio gdje sam htio, prepuštao se porocima kojim sam god htio, kao i drugi, i bilo mi je super. Jedino što nisam bio svjestan stvari kojih su bili svjesni “slonovi” – moj tata, naprimjer, koji me gledao s istom količinom zadovoljstva s kojom ja sada gledam mlađe ljude.
Zašto film o Plavom orkestru?
– To je bio proces. Nisam to odlučio u smislu da mi je sinulo. Saša Lošić i ja smo često zajedno, radimo zajedno, družimo se i o svemu pričamo. Otvorili smo neka zajednička pitanja koja su se odnosila na našu generaciju i vrijeme u kojem smo živjeli. Postavili smo sebi pitanja šta smo mi to zapravo živjeli. Meni je to velika priča, koja se generalno doživljava kao mala priča o bendu iz istočne Evrope. Međutim, ona na neočekivan način priča priču, ozbiljnu priču, o jednom vremenu i jednoj generaciji. I kad kažem vremenu, mislim od tada do danas, ne mislim samo na vrijeme šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih. Zapravo se kraj stalno pomjera. Sada u filmu već imamo i finansijsku krizu. Ne znam ni da li ću ga završiti kako je krenulo.
Jedne prilike ste baš za ovaj magazin pričali o vječnoj borbi s kilogramima. Dokle ste?
– Rođen sam na dijeti. Sada imam specifičan problem jer sam prestao pušiti prije nekoliko nedjelja, pa stalno nešto vrtim po rukama. Ali nemam ni košpe ni ništa, nego sam sebi još otežao i time da sam ukinuo jelo. Poslije rata sam se udebljao i od tada stalno deveram s tim kilogramima. Ustvari, danas želim izgubiti kile iz potpuno drugih razloga nego nekada – zbog zdravlja.
Nije Vas obuzela groznica vježbanja?
– Nije. Volim hodati, gdje god idem, hodam. To mi je odlična navika koju sam stekao u ratu, kada smo hodali gdje god smo išli. Nemam maniju da idem na fitness. Od svih sportova, igram tenis sa sinom i Srđanom Vuletićem, i to vrlo diskretno. Ali mislim da su te mode fitnessa super. Čak i u onom najglupljem smislu kada svakih deset dana kupuješ nešto: veliku zelenu loptu koja će ti riješiti sve probleme, neku mašinu na kojoj skakućeš... Koliko god je to u isto vrijeme i kapitalistička izmišljotina namijenjena tome da ti se uzmu pare, dobro je zato jer si aktivan i u nešto vjeruješ.

Andrić je moj temelj

Koji sport pratite?
– Manijak sam Formule 1 od djetinjstva. Uvijek su me fascinirale te mašine i Formula mi je nešto najzeznutije na svijetu. Tu imam apsolutno neshvatanje okoline.
Da li predano pratite koji se filmovi snimaju?
– Dobijam nove evropske filmove od Evropske filmske akademije, a sve ostalo svakako nađe put do tebe. Volim otići u kino. Posljednja stvar na kojoj sam bio je Sedmica turskog filma.  
Koje knjige preporučujete sinu?
– Ja sam donio kući Harryja Pottera, i to je stvarno dobra knjiga. Ali pratim sve što moj sin Ismar čita, mada pokušavam uticati na njega u smislu da mi je drago da pročita Branka Ćopića i otkrije koliko je fantastičan.
Koje knjige Vi čitate?
– Tip sam koji čita knjige više puta i najviše periodično čitam Ivu Andrića. To mi je kao neki književni temelj i to volim. Andrića i Faulknera.
Koji film trenutno gledate?
– Sada često gledam Bilo jednom u Americi jer ima veze s onim što radim. Uvijek mogu gledati Ko to tamo peva, Doli Bell, Sutjesku, Neretvu...
Imate li ovisnost o kompjuterskim igricama?
– Imao sam. Najviše sam igrao Age of Empires jer je taktika, dugo traje, a možeš misliti na nešto drugo, jer sam obično igrao kada bih pisao. To sam znao igrati noćima i onda prekinem i napišem šta sam trebao. Ali sam shvatio da sam igrao i kada nisam pisao, pa sam prekinuo jer mi je uzimalo vrijeme. Sada imam neke loptice, neku vrstu tetrisa, koje igram kad sjedim za kompjuterom.  


(Gracija 108)