Godišnje pogledam više od hiljadu filmova
02.10.2009. u 12:21 sati


Elma Tataragić

Godišnje pogledam više od hiljadu filmova


Selektorica Takmičarskog programa SFF-a, docentica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i koscenaristica filma Snijeg, dramaturginja Elma Tataragić za Graciju između ostalog govori o tome zašto zaslužujemo crveni tepih, o uspjehu regionalnih filmova, šovinizmu u producentskom poslu, te po čemu pamti tinejdžerske godine provedene u Iranu
Razgovarala: Vedrana Seksan; Snimio: Jasmin Fazlagić

Njen posao je gledanje filmova, pričanje priča i rad s ljudima koji će postati filmski autori. Iako zvuči izuzetno zabavno, selektorica takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala, docentica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, dramaturginja, scenaristica i prva žena koja je u BiH producirala dugometražni film, Elma Tataragić (33) najbolje zna da sav taj posao znači i “duboko oranje”. Ponekad i štiklama po Kanskom festivalu, ali češće po manje glamuroznim mjestima u potrazi za autorima čiji kvalitet još niko nije otkrio. Srećom, ona svoj posao voli. A kada se umori, ide kući, gdje je čekaju suprug, doktor veterine Samir Tataragić, i desetogodišnja ženka velikog japanskog špica, Ada, jedina koja je, kako kaže, može natjerati da ode na planinu ili na vikendicu kod roditelja.

Koliko filmova pogledate godišnje?
– Pogledam sve igrane filmove iz regije, ali kao selektorici mi nije dovoljno da gledam samo regionalne, nego moram biti u toku s trendovima i u svjetskoj kinematografiji, tako da gledam sve što stignem. Mislim da pogledam više od hiljadu filmova godišnje. Ali ja volim filmove pa mi to ne pada teško.
Možete li ih gledati kao obični gledalac?
– Mislim da više ne mogu: gledam pokrete kamere, priču, glumce, rediteljski postupak... Uvijek me zanima produkcija i nemoguće mi je čak i Jamesa Bonda gledati kao običan gledalac. Mislim da je to tako sa svakim ko se bavi filmom. No, ono što je sigurno jednako kod doživljaja i profesionalca i običnog gledaoca jeste emocija. Ona mora doći do svakoga, bez obzira kako se film gleda. Bez emocije nema dobrog filma.
Osim tranzicije, neimaštine i turbulentnih političkih prilika, šta je zajednički nazivnik filmova koji dolaze iz regije?
– Autori iz regije još prave filmove živeći život, a ne gledajući druga ostvarenja. Francuska kinematografija, recimo, snima ogroman broj filmova, ali su to uglavnom autori koji oponašaju život iz nekih drugih filmova, i to, naravno, nikoga ne zanima. Ovdje još postoji nevjerovatan suživot između umjetnosti i stvarnog života. Autori iz regije žive život, ne oponašaju ga, i iz toga proizilaze dobri filmovi.
Za čije filmove vlada najveći interes na festivalima?
– Za kvalitetne filmove! Mađarski film je izuzetno dobro prolazio proteklih godina, ali s padom kvaliteta pada i interes i prisutnost na festivalima. Rumuni su apsolutni hit u ovom trenutku.
Da li činjenica da se kod nas filmovi periodično snimaju smanjuje interes za naš film?
– Mislim da mi to uvijek zanimljivo podgrijavamo, odnosno, s obzirom na broj filmova, genijalno podgrijavamo. Fascinantno je kako ljudi reagiraju kad saznaju da ta izuzetno zanimljiva kinematografija, kako nas nazivaju, godišnje snimi jedan, dva ili niti jedan film. Ljudi ne mogu da vjeruju. Kakva je budućnost tog incidenta i mogućnost da se incidenti stalno ponavljaju, to ne znam.
Festivali su dio Vašeg posla. Da li su oni stvarno glamurozni ili samo posao?
– Meni su svi posao. U suštini, iako izgledaju glamurozno, najčešće nisu. Izuzetak je Cannes, u kojem svi izgledaju fenomenalno – od osam ujutro, kada imaju prve sastanke, do tri sata iza ponoći, kada završava posljednji party. Kada u Cannesu podignete kartu za prvu projekciju, koja je u osam i trideset, na njoj piše kako se u salu mora ući u osam i deset i to formalno obučen. Tamo moraš izgledati dobro jer od toga mnogo zavisi, moraš biti energičan, stalno u pokretu, gledati filmove, imati sastanke.... Kada gledam fotografije – to izgleda glamurozno, ali, nakon deset dana Cannesa ja se vraćam s tri kile manje i nevjerovatnim ranama i žuljevima na stopalima jer sam na nogama cijeli dan… Berlin nije glamurozan festival – to je njemački precizan festival s tačnim rasporedom. Drugi festivali, kojih je mnogo više, i na koje idem stalno, nisu uopće glamurozni.
Neki ljudi imaju negativan stav o red carpetu ispred Narodnog pozorišta u kojem se tokom SFF-a prikazuju filmovi iz Vaše selekcije. Kakvo je Vaše mišljenje o crvenom tepihu?
– Prije deset godina vjerovatno bi mi bila muka od crvenog tepiha, ali danas mi se taj koncept izuzetno dopada, jer je odlično medijsko sredstvo za privlačenje pažnje publike i medija. Prije deset godina, u kino Meeting Point nismo mogli da uguramo deset ljudi da pogledaju rumunski film. Kako smo napravili crveni tepih i kako smo njime dali značaj takvim filmovima, danas je sala za vrijeme prikazivanja rumunskog filma puna. Druga dobra stvar zbog koje ga sve više volim jeste da se ljudi iz regije, čiji filmovi nastaju u mučnim uslovima, bez novaca i isključivo iz ljubavi i strasti, osjećaju posebno. Ljudi često govore kako Sarajevo nije za crveni tepih. Moguće. Ali ni Cannes vjerovatno nije bio prije šezdeset godina. Ja mislim da smo mi kao narod stvoreni za crveni tepih: da smo lijepi, pametni i da zaslužujemo da imamo takav ulaz na film jednom godišnje.
Festivali su mjesta okupljanja svjetskih zvijezda. Kakav odnos imate prema susretima s njima?
– Sve zavisi od toga koga sretnem i u kojim okolnostima. Jeremy Irons je glumac kojeg poštujem, a pritom je izuzetno inteligentan čovjek s kojim je bilo veliko zadovoljstvo razgovarati o umjetnosti, filmovima i književnosti. Sa Steveom Buscemijem je također bilo zanimljivo razgovarati o brojnim stvarima. Nisam imala visoko mišljenje o Gillian Anderson, a ispostavilo se da je ona fenomenalna osoba i intelektualka koja zna mnogo o stvarima koje se dešavaju oko nje. U suštini, bavim se regionalnim autorima, ne zvijezdama, i hvala Bogu što je tako. Jer baviti se zvijezdama znači baviti se njihovim agentima, bubicama i drugim stvarima koje me ne zanimaju.
Po zanimanju ste dramaturg. Kako objasnite ljudima šta ste to studirali?
– Dok sam studirala, komšije koji su znali da idem na akademiju redovno bi mi govorili kako ću biti odlična glumica. Kada kažem da sam završila dramaturgiju, nekome to znači nešto, većini ne znači ništa, ali me ljudi znaju kroz film Snijeg, SFF, regionalnu kinematografiju, pa me malo ko i pita šta sam po zanimanju. Kada bi me zaustavio policajac, možda bih mu rekla kako sam docentica na Akademiji scenskih umjetnosti. To bi mu možda pojasnilo neke stvari.
Da li dobar dramaturg mora značiti i dobar pripovjedač?
– Pričati i pisati je potpuno drugačije. Ja se udobnije osjećam u pisanju. Ne znam, naprimjer, ispričati nijedan vic i svaki odmah zaboravim. Pričati neku šalu pred grupom ljudi ili ih zabavljati kao stand-up komičar je situacija u kojoj bih umrla i osramotila se kao niko na svijetu. Pisati za nekoga je već drugačije i to bih mogla i voljela.
Kako odgovarate onima koji Vam dolaze s fenomenalnim pričama za film?
– Svaka od tih priča možda može biti film – ali kakav? Kada bi se ta priča pretvorila u film, autor ideje vjerovatno više ne bi prepoznao svoju priču. Priča koju neko ispriča za minutu i traje minutu. A film traje devedeset ili više. I mora stvoriti poseban svijet, koji, naravno, crpi i iz te ideje i svijeta u kojem živimo, ali je i kosmos i mikrosvijet za sebe. Ljudi najčešće imaju anegdote koje ponekad mogu biti kratki film. Ali kod nas svi žele samo i isključivo dugometražni film. I Oscara.
Kako je čuti vlastite rečenice koje izgovara neko drugi?
– Meni je to ostvarenje sna, čudo. Scenarij je polufabrikat – niti je književnost, niti je film. On je nešto što tek treba da postane umjetničko djelo i sam po sebi ne znači ništa. Velika je privilegija danas za bilo kojeg scenaristu da se nađe u situaciji da se snima scena koju je on zamislio i napisao. To se ne dešava često.
Da li Vas bole kompromisi – izbacivanje scena, rediteljsko uplitanje...?
– Do sada sam na filmu radila s Aidom Begić i nismo imale takve probleme. Uvijek smo se vraćale onome što je priča i pokušavale da biramo stvari koje su važne za priču. Nekada postoje prelijepe scene koje u cijeloj konstrukciji filma ne znače ništa i moraju se baciti. Generalno, scenarista i bilo koji dramaturg, ukoliko je pravi profesionalac, mora biti u stanju da razluči šta je važno za priču i biti spreman da nešto mora izbaciti. Kada scenarista završi scenarij i preda ga raditelju, treba da se skloni. U Americi, recimo, nakon što potpiše zadnju verziju scenarija, scenaristi nije dozvoljeno da se pojavi na snimanju. To jeste okrutno, ali je i dobro.
Čemu Vas je naučio posao producenta na filmu Snijeg­?
– Otkrila sam šovinizam u poslu u kojem sam smatrala da on ne postoji. Bila sam prva žena u BiH koja producira dugometražni film i vidjelo se da ljudi nisu navikli da rade sa ženom na toj poziciji. Tokom svih razgovora, bilo oko honorara ili bilo čega drugog, bilo mi je jasno kako u meni vide djevojčicu koja je, kao, obrazovana, ali ipak djevojčica u princez-haljinici s krunom na glavi.
Koja je onda lekcija za žene koje bi se odlučile na takav korak?
– Moraš naučiti da taj posao podrazumijeva da te ljudi ne vole. To me najviše poražavalo: koliko god sam pokušavala udovoljiti, svi su me mrzili. I to mi je bilo strašno, dok jednog trenutka nisam rekla: boli me briga, to je opis mog posla. Danas se nasmijem nekim stvarima i znam da bi neke stvari napravila drugačije. Kada se ponovo odvažim na taj korak, mislim da će mi prvi saradnik sigurno biti stariji muškarac.
Kada ste bili jedanaestogodišnja djevojčica, Vaše je roditelje posao odveo u Iran, gdje se živjeli od 1987. do 1991. godine. Kakva su Vaša sjećanja na to doba?
– To je bio fenomenalan period u mom životu. Moji roditelji su bili izuzetno mladi – mama je imala nepune 33 godine kada smo se tamo preselili, pa smo puno putovali po Aziji, posebno po Iranu, i to svakojakim prevoznim sredstvima od kamiona, autobusa, aviona. Iz Irana sam u Sarajevo donijela svog prvog psa, Brownija, poznavanje farsija – perzijskog jezika, te poznanstva s prijateljima iz cijelog svijeta s kojima sam i danas u vezi. Srećom, od 1992. pa do danas, bila sam u Iranu više puta na festivalima, a uvijek ga pamtim po taksistima koji recitiraju Hafiza i Omara Hajjama, po mirisu njihovog kruha barbarija i po Esfahanu, najljepšem gradu na svijetu.
Šta je samo Vaše vrijeme?
– Vrijeme koje provodim s mužem. Bilo da idemo zajedno plaćati račune ili pijemo kafu. Nisam osoba koja voli biti sama, pa je moje vrijeme, vrijeme koje dijelim.
Udati ste za doktora veterine. Znači da morate voljeti životinje?
– Voljela sam ih oduvijek, i prije udaje, posebno pse. Moj muž, veterinar, nije imao psa i neposredno prije našeg vjenčanja ga je nabavio, što je bio vrlo mudar korak. Rekla sam mu kako ne mogu živjeti bez psa, kojeg imam od svoje desete godine. Dodir s takvim jednim potpuno čistim i dobrim bićem je nešto fenomenalno. Kada se vratim kući najdepresivnija, s hiljadu i jednim problemom, dočeka me biće koje je zaista moj prijatelj. To možda nekima zvuči smiješno, ali ja u svom komšiluku poznajem sve pse, ne i sve ljude.
Postoje li stvari koje neizostavno morate uraditi?
– Opeglati veš čim se skine sa štrika, obrisati prašinu čim se probudim i nikada ne ostavljati prljavo suđe poslije obroka. Imam dosta rituala i uglavnom su vezani za prostor u kojem provodim najviše vremena. Uživam u održavanju svoje kuće. To je nešto što me relaksira, koliko god to bizarno zvučalo. Inače, ništa ne volim ostavljati za poslije.
Dakle, ne biste imali problem s tim da budete domaćica?
– Mislim da je to fenomenalno. Ne znam da li bih to mogla, jer živimo u dobu kada to gotovo i nije moguće i kada se od žena očekuje sve kao i od muškarca, pa i više. Ne znam kako finansijski izdržati sve što nameće ovaj način života da samo muž radi. Osim toga, odgajana sam, kao i cijela moja genercija, u atmosferi gdje je svako ambiciozan – i mama i tata. Ali biti domaćica je divno. Fenomenalno je da žena sebi može priuštiti da je majka petero djece, koja održava kuću i kuha ručak.

Voljela bih da su svi sretni što žive ovdje

Kako se za životni poziv odabere pričanje priča?
– Mislim da se ne odabere, nego se osjeća kao potreba.
Može li se umjetnost naučiti na fakultetu?
– Ne, ali je škola tu da čovjeka usmjeri, da mu da neku lepezu znanja, mogućnosti i da ga nauči poslovnoj etici, koju amateri nemaju, što u našoj sredini možemo najbolje vidjeti.
Da li se nakon petnaest minuta može znati da li je film dobar ili loš?
– Mislim da ne može. Možda sam štreber u duši, ali volim pogledati stvari od početka do kraja. Često to radim na svoju veliku žalost, ali se nekada desi da se iznenadim.
Slažete li se da se od lošeg scenarija može napraviti dobar film?
– Od lošeg scenarija se ne može napraviti dobar film, ali od dobrog scenarija može loš.
Postoji li trenutak kada poželite da niste selektorica Takmičarskog programa SFF-a?
–  Kada u pet dana nekog festivala moram pogledati četrdeset filmova koji su svi odreda grozni. To je traumatično iskustvo s kojeg se vraćam potpuno razočarana. Ali nekada vidim i nešto genijalno, pa se to kompenzira.
Iako su Vaš fah regionalni i evropski filmovi, koja biste ostvarenja izdvojili iz američke kinematografije?
– Kum 1, Lovac na jelene, Bilo jednom u Americi, Last Days od Gusa Van Santa i Eyes Wide Shut.
Priča filma Snijeg bavi se bh. snom. Šta je Vaš san?
– Živimo u društvu u kojem se svi, bez obzira na godine, pitaju “zašto nisam otišao?”. Meni je to poražavajuće. Moj san je da se jednom probudim i više nikada ne čujem to pitanje, nego da su svi sretni što su tu.

(Gracija 118)
Povezani tekstovi