Bio bih blag otac
27.11.2009. u 11:32 sati


Marjan Mijajlović

Bio bih blag otac


O novom TV angažmanu sportskog komentatora Marjana Mijajlovića, koji uređuje i vodi emisiju o sportu na Radiju Stari Grad, mnogo se govori posljednjih sedmica, no on kaže da je dobijene ponude odbio jer se u njima nije pronašao. Da li će raditi na televiziji, ističe, sad nije toliko bitno. Za Graciju, između ostalog, govori o fudbalu, Sarajevu, životnim interesima te da li se želi osvariti kao roditelj
Razgovarala Elma Zećo; Snimio Nedim Trtak

Iz noći u kojoj se raspršio san o odlasku bh. fudbalske reprezentacije na Svjetsko prvenstvo, sportski komentator Marjan Mijajlović (37) izašao je tužan, ali ne i depresivan. Do šest ujutro sjedio je s trenerima i analizirao utakmicu. “Pored mene su prošli reprezentativci Portugala. Kada su ušli u hotel, po njima se vidjelo koliko je to velika reprezentacija. Naviknuti su na to: ušli su bez pjevanja, Nani s vokmenom, Tiago razmjenjuje poruke, Pepe meni namiguje... Tu vidiš da znaju igrati tu utakmicu. Mi smo dobacili dotle, sada nam treba korak dalje. Jesmo radili da nas mnogi respektuju, da nas se mnogi plaše, i to je super, ali još moramo da ojačamo. Portugal je velika fudbalska nacija, nismo ispali od malih, to mi je lakše. Da smo ispali od Grčke, vjerovatno bih umro. Ovako mogu razumjeti.”

Jeste li čuli za novi način gledanja utakmica kod nas: imaš sliku na TV-u, a Marjana slušaš na radiju?
– Ne bih to da komentarišem zbog kolega, ali ovdje bih rekao da bih volio da su svi kolegijalni kao i ja.
Šta Vam se najviše sviđa u Vašem poslu?
– Fudbal. Velika je to igra. Volim i rukomet, i skokove, i biciklizam, i košarku, ali ovo je moćna igra.
U Talin ste putovali autobusom, što je pozamašna relacija. Da li ste to uradili zbog navijača?
– To je 45 heroja koji su bili u autobusu, i to su mi bila najljepša četiri dana u životu. Samo smo gledali utakmicu i vratili se. Divno druženje i feeling. Ne bih to mijenjao ni za što u životu: kada si s rajom, kada osjetiš pozitivnu energiju, ljubav prema reprezentaciji, prema zemlji, prema tebi lično... Nezaboravni su i momenti kada bi neko morao zbog pive na WC... Marina (Marjanova djevojka; op.a.) je to sve izdržala sa mnom.
Kao komentator morate biti objektivni. Koliko Vam teško pada da ne pokažete emocije ako ste za određeni klub ili reprezentaciju emotivno vezani?
– Kada je reprezentacija u pitanju, normalno je da ću navijati za moju reprezentaciju. Po ova dva posljednja prenosa baraža, kada je Portugal bio bolji, to sam, normalno, i govorio. I za te segmente igre ljudi vam odaju priznanje. Na stranu svoje reprezentacije imaš pravo stati, ali kada govorimo o klubovima, onda ne.    
Postoji li u Vašoj karijeri trenutak kada ste to uradili?
– Jednom sam izgubio objektivnost na utakmici Hoffenheim – Bayern: stavio sam se na stranu Hoffenheima i to mi je jedina profesionalna greška, jer ima ljudi koji su navijali za Bayern. To se više neće ponoviti. Koliko god u Wolfsburgu igrali Džeko i Misimović, i igrali utakmicu protiv nekog, ima neko ko navija za taj drugi klub. Mogu se radovati golovima i Edina i Zvjezdana, ali moram reći šta je na terenu, biti objektivan i pohvaliti svaki gol. To je moja profesija, pa makar igrali Galatasaray i Fenerbahce. Iako svi znaju da sam član fan kluba Galatasaraya, da sam fanatični njegov navijač, opet bih prenos obavio da mi nema ko šta zamjeriti.
Imate li, osim fudbala, dodatnih interesiranja?
– Imam. Istorija, knjige, ali istoriju najviše pratim. Također gledam National Geographic i Animal Planet.
Koje životinje volite?
– Mačke, i to sve: tigrove, lavove, geparde, leoparde... Tamo gdje mi roditelji žive, imamo i psa, ali naše tri mačke malo više volim.
Mačku izdvajam zato što je samosvjesna, zna koliko vrijedi, jer je lijepa. Imao sam jednu mačku koja se zvala Mica i živjela je 15 godina. Kada je umrla, mislio sam da sam i ja umro. Imamo i dalje njenu sliku. Ljudi su mojoj mami rekli da nađemo mačku iste boje i da joj damo isto ime, što smo učinili. To nam je pomoglo, ali kada vidim njenu sliku, teško mi bude.
U Sarajevu živite devet mjeseci. Osjećate li da ste se sada u potpunosti navikli na novu životnu sredinu?
– Da. Život je čudan, nikada ne znaš gdje te šta vodi i kakva ti je nafaka.
Šta Vam je najteže palo prilikom upoznavanja nove sredine?
– Brzo sam se adaptirao, u tome mi je pomogla pozitivna energija. Imao sam malu prednost u odnosu na nekog drugog, treba biti realan. Prođeš svašta, normalno, i dobro i loše.
Kako se nosite s činjenicom da samo rijetki u Sarajevu i BiH nisu čuli za Vas?
– Posvetio sam se zanimanju koje uopšte nije medijski eksponirano. Ali, tako je ispalo. Veliki kontakt s ljudima daje ti dosta pozitive, ali samim tim ima i ona druga strana medalje, a to je da se tuga i sreća u životu uvijek smjenjuju. Dobra je stvar što poznaješ mnogo ljudi, što su uz tebe, što te vole, a normalno je i da čovjeka pogodi kada vidiš da neko ne poštuje tvoj trud. Ali to je, opet, privatna stvar svakog čovjeka.
Kako se nosite s razočarenjima?
– Ne patim mnogo. Ima toliko ljudi koji žive sami cijelog života pa im nije ništa: postanu derviši, monasi, kako ko u svojoj religiji. Ne mora značiti ako si s mnogo ljudi da je to to. Sreća je unutrašnje stanje svijesti.   
Šta Vas može usrećiti?
– Kada reprezentacija pobijedi. To je moja ljubav. I kada dobro uradim emisiju na radiju, i vidim da mi je šef zadovoljan.
U posljednje vrijeme mnogo se špekuliralo o Vašem novom TV angažmanu.
– Ne znam šta će biti sutra, tako da ne mogu ni o tome ništa da govorim. Možda više nikada ne budem radio na televiziji, a možda i budem. Uopšte se ne opterećujem s tim. Za sada je ovako, pa ću donijeti odluku i vidjeti kako dalje. Bitno mi je da živim tu, da sam negdje gdje osjećam pripadnost, a koji je posao, to je potpuno nebitno. Ono što sam imao ponuda, to sam odbio, jer se nisam našao u njima.
U ozbiljnim ste godinama. Planirate li se ženiti?
– Nemam konkretnih planova, ali s djevojkom je sve kako treba.
Da li biste se voljeli ostvariti kao roditelj?
– Volio bih da imam dijete, ali u onom momentu kada budem stabiliziran, a ne da mi se dijete muči kroz život. Želim da odrasta kako treba, ne u nekom haosu. Bio bih blag otac.
Sport Vam je posao, vjerovatno i strast, a da li Vam je i praksa?
– Ne. Odigram nekad neku utakmicu. Trenirao sam fudbal do 18. godine, ali sam ga, nažalost, batalio. Bolje bi bilo da sam nastavio, ne bih doživljavao neke stvari koje doživljavam danas. Odustao sam jer mi je vid oslabio, pa sam se demoralisao. I pogriješio. Da se razumijemo, nikakav reprezentativni kalibar nisam bio, ali bilo je rečeno da mogu živjeti od fudbala i igrati drugu ligu.

(Gracija 121)
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima