Muškarci ne vole dobre žene
09.07.2010. u 07:48 sati


Gracija intervju: Vedrana Rudan

Muškarci ne vole dobre žene


Kada je u pitanju Vedrana Rudan, reakcije nikad ne izostaju. Javnosti je poznata po radikalnim i nekonvencionalnim stavovima, što ju je često znalo koštati i karijere. Hrvatska spisateljica, koja je u Sarajevu promovirala knjigu Dabogda te majka rodila, otkriva za Graciju zašto je trpjela supruga nasilnika, čime ju je osvojio drugi muž, te objašnjava strast prema torbicama
Razgovarala: Mersiha Drinjaković; Snimio: Nedim Trtak

Njezina novinarsko-kolumnistička karijera uključivala je brojne hrvatske redakcije: radila je na Hrvatskom radiju, pisala je u Feralu, Danasu, Nacionalu, Slobodnoj Dalmaciji..., da bi naposlijetku shvatila kako nikad nije bila novinar u duši. I kad su joj zbog oštrog pogleda na svijet zatvorena vrata većine medija, posvetila se pisanju svoje prve knjige Uho, grlo, nož. Danas je Opatijka Vedrana Rudan (61) uspješna spisateljica čija se djela prevode i čitaju širom svijeta, kolumnistica Nacionala, supruga osam godina mlađeg odvjetnika, majka dvoje djece i baka male Katje. S ovom izuzetnom ženom susreli smo se u Sarajevu prilikom promocije njene sedme knjige Dabogda te majka rodila u izdanju VBZ-a.

Dabogda te majka rodila zvuči kao kletva.
– I jeste kletva zato jer je za svaku kćer trauma kad ima majku. To znači da dok si god živ imaš neprijateljicu u njoj, kao i ona u tebi. Život bi vjerovatno bio opušteniji i ugodniji bez ovakvih majki kakve imamo: posesivnih, koje sude, optužuju, ljute se, viču...
Nije li to generaliziranje? Ima li baš svaka majka odlike koje ste opisali?
– Ima! Neke to pokazuju na ovaj, a neke na onaj način, ali ima i mnogo kćeri koje su dobronamjerne, a kojima je neko prodao priču da su sve majke svetice i onda to ne vide, ne primjećuju i svaki majčin čin tumače kao ljubav, što je zabluda.
Kakav je bio Vaš odnos s majkom?
– Pa ne samo takav, ali nisam ja jedina na ovom svijetu. Okružena sam ženama i svaka moja knjiga je priča o ženama, a ne o meni. Sve žene oko mene imale su ili imaju problem s majkama. Na promociji ove knjige u Beogradu prišla mi je jedna gospođa i rekla: “Sreća da imamo samo jednu majku.” Druga, gospođa od 65 godina, kupila je knjigu, stavila je pod široki džemper i rekla: “Moram je sakriti jer moja majka ne voli kad ja čitam.” To je to. Dok smo žive osjećamo majčin pogled; čak i kad umru one nas gledaju i to je neugodan osjećaj.
Kakva su Vas osjećanja vodila dok ste pisali knjigu?
– Osjećaj krivice, jer sam o majci napisala to što jesam; osjećaj žalosti, jer nismo nikad bile bliske onako kako sam mislila da trebamo biti; osjećaj tuge, jer je umrla; osjećaj nelagode, jer još živi i svaki dan me gleda, svaki dan razgovaram s njom. I sad kad se vratim iz Sarajeva prvo što ću napravit jeste podići telefonsku slušalicu i poželjeti joj reći kako je bilo u Sarajevu.
Ali, to ne možete uraditi...
– Mogu, ali teško da će me ona čuti, jer je mrtva.
Kako je Vaša kćer reagirala na ovu knjigu?
– Mnogo je plakala jer je voljela baku, međutim, moja majka je i prema njoj bila jednako stroga kao i prema meni, ali sam iz svog odnosa prema majci naučila nešto, tako da sam prema kćeri puno blaža. Ne kritiziram je, ne gledam je kroz mikroskop, pokušavam je dotaknuti, jer majku nisam doticala niti ona mene.
Je li teško uvijek govoriti ono što mislite, bez dlake na jeziku, bez pomisli o posljedicama?
– Nije to stvar namjere. Nisam ja odlučila: “Aha, sad ćeš ti govoriti ono što misliš.” Ta je potreba jača od pameti. Da sam pametna i da gledam neki interes, vjerovatno ne bih. Ali, meni je daleko zdravije reći šta mislim nego progutati. To me opušta.
Kako želite da Vas se ljudi sjećaju za 50 godina?
– Ne da mi nije bitno, već mi je totalno suludo da me zanima šta će ljudi misliti o meni za 50 godina. Ja volim samo svoju porodicu: kćer, unučicu, sina, posinka, muža. Oni su mi bitni, a šta će ljudi o meni misliti... Uopće ne razmišljam o tome.
Autorica ste šest knjiga: Uho, grlo, nož, Ljubav na posljednji pogled, Ja, nevjernica, Kad je žena kurva, kad je muškarac peder, Crnci u Firenci, Strah od pletenja i sad ova posljednja: u kojoj ste najviše uživali dok ste pisali?
– Uho, grlo, nož je knjiga mog života. Napisala sam je za sebe i svoju dušu. Bila sam bez posla, svi su mi dali otkaz. Prije toga sam radila u brojnim medijima, a onda su mi svi rekli: “Zbogom, ne odgovaraš nam.” Tad sam odlučila napisati knjigu u kojoj ću reći sve što mislim o svijetu i životu, samo za sebe, pa ću je čitati za sto ili za pet godina i sjećati se kako sam razmišljala kad sam imala 50 godina. Napisala sam je i nije mi bilo ni na kraj pameti da će to neko i objaviti. Jedan urednik, Kruno Lokotar, pročitao ju je i rekao mi: “Ja ću objaviti Uho, grlo, nož jer te moje babe vole. To je prava knjiga za babe.”
Ispalo je da je to štivo za mnogo širu publiku: prevedena je na desetak jezika, po njoj su rađene predstave u Londonu, Varšavi, Torontu, Zagrebu...
– Ta knjiga je postigla mnogo i prodana je u 70.000 primjeraka. Očito ima mnogo baba na ovom svijetu (smijeh).
Šta je bio motiv za drugu knjigu, Ljubav na posljednji pogled?
– Obračun s mužem nasilnikom. Ta knjiga mi je najbliža srcu, jedva koja žena je može pročitati od početka do kraja jer je surova. Htjela sam raščistiti s bivšim mužem na neki način pa sam to i učinila. Ta trauma koju žene doživljavaju u odnosu sa zlostavljačem teško se može izliječiti jednom knjigom, to može biti neki odmak, ali rane su malo dublje i duže traju.
Jeste li danas sretna žena?
– Ako postoji objektivnost u sreći, ja sam perverzno, apsolutno sretna. Imam fenomenalnog muža koji je dosta mlađi od mene, pametnog, uspješnog, zastrašujuće obrazovanog i podržava me. Imam dvoje uspješne i pametne djece, prelijepu unučicu, prekrasnu kuću, veliki automobil, knjige koje se prevode po cijelom svijetu... I da ja to sad gledam sa strane bila bih ljubomorna na tu ženu. Međutim, ja sam cijepljena od sreće i nijedan uspjeh mi nije dovoljno velik. Sve ih doživljavam, ne tako, već kao korak koji je iza mene i moram ići dalje. Ne mogu uživati u sreći, to je moj problem. Poznata psihologinja Mirjana Krizmarić tvrdi kako se čovjek može naučiti da uživa u sreći – ali ja sam loš đak. Trudim se da u svakoj sreći nađem zrno nesreće, u to ulažem velike napore.
Rekli ste da je suprug mnogo mlađi od Vas: koliko je to mnogo?
– Osam godina, ali to ne znači da je mnogo: meni bi bilo draže da je petnaest godina mlađi nego osam.
Je li i to Vaša potreba da ne pristajete na konvencije, utvrđena pravila u kojima bi žena, valjda, trebala biti mlađa od muža?
– Bila sam u braku kad mi je sadašnji muž postao ljubavnik. On je trčao za mnom, ne ja za njim; on je našao mene, ne ja njega. Zavoljela sam ga ne zato što je mlađi, nego zato što je pametan, toplo ljudsko biće i što nema ništa mužjačko u sebi, a ima mnogo muškog. On je fenomenalna kombinacija: i muškarac u najklasičnijem smislu, ali i žena – ima dušu, ali ima i organ koji je vrlo bitan u muško-ženskim odnosima.
Koliko dugo ste bili u braku s prvim mužem?
– Četrnaest godina, a u vezi dvadeset.
Je li svih dvadeset bilo loše?
– Kad sad pogledam unatrag – jeste, samo što tad nisam prepoznavala znakove. Uvijek sam mislila da su muškarci životinje, bića drugog reda i da je, zapravo, bitno da je muškarac lijep, jer su ionako svi glupani. Ako je moj mužjak lijep ko slika, šta drugo mogu tražiti od njega? To je moj veliki problem što i danas mislim kako većina muškaraca nije vrijedna bilo kakve pažnje. Iz te priče o braku mogla sam izaći u svakom trenutku, a na kraju i jesam, ali nisam htjela biti sama. Nije baš jednostavno u ovom društvu živjeti bez muškarca, s dvoje djece. Nijedan drugi muškarac me ranije nije privukao, ali čim sam našla nekoga ko je ispunio sve moje kriterije, i više od toga, ja sam prvog muža ostavila.
Kažete da je bio nasilnik. U kom smislu?
– Tipični nasilnik: ponižavanja, vrijeđanja, nikad zadovoljan, morala sam se truditi da budem bolja, a štogod sam napravila bilo je krivo. Klasika. Sve sam to izdržavala uz pomisao: “Ostavit ću tog kretena i naći nekog drugog, neće imati tako lijepe oči, a moja djeca ne bi nikad bila lijepa da taj mužjak nije bio tako zgodan.”
Ima li istine u tvrdnjama da je brak prevaziđen?
– To je opasna teza. Brak je ugovor dvoje ljudi da će, prije svega, živjeti u određenoj ekonomskoj zajednici, pustimo ljubav, to s brakom nema veze. Brak mnogo znači ženi jer joj daje nadu da će dobiti nešto kad se to okonča. Vanbračne zajednice su, kao, izjednačene s brakom, ali nije to baš tako: moj muž je odvjetnik pa znam da to baš i ne ide.
Vjerujete li, onda, u ljubav?
– Da, i dalje! Kad bih sad upoznala muškarca koji bi me zanimao, da zadrhtim kad ga vidim, da me osvoje njegova pamet, duh, šarm, tijelo, naočale – volim muškarce koji nose naočale, isti čas bih ostavila muža i otišla s njim. Ljubav je bitna, popravlja ti ten, čini te sretnom. Život je samo jedan, i ako sretneš nekog ko te zanima ostavi sve iza sebe: muža, djecu, roditelje, dom i otiđi s njim na deset dana. Ako imaš tu hrabrost, i tvoj će te muž više cijeniti. Muškarci ne vole dobre žene, već fajterice.
Ali, nije naišao neko takav...
– Nije, ali svom mužu kažem da ja ne gubim nadu. Ali, to ne znači da bih, ako njemu naiđe neka mlađa žena, ja imala razumijevanja za tako nešto. Mislim da bih ga ubila.
To nije pravedno.
– Sve što dajem za pravo sebi, njemu uskraćujem. On je tu da voli mene, a ja sam tu da budem sretna.
Kakve strahove danas imate i koliko su oni drugačiji u odnosu na one od prije deset ili petnaest godina?
– Strah od patnje, boli, moderne smrti, odnosno agonije koja se produžava zbog moderne medicine. Nisam hrabra: kad me nešto zaboli, odmah mislim da je to smrt i mislim da starost ne donosi ništa lijepo. Tena Štivičić (mlada hrvatska spisateljica; op.aut.) je rekla kako je pročitala negdje da je čovjek mlad sve dok misli da se starost dešava nekom drugom. Stariti ne znači postati pametniji, sabraniji i bolji. To je truljenje na duže ili kraće staze i nije ugodno.
Znači, bojite se i starenja?
– Kad sam bila u vašim godinama i kad su me žene gledale pune ljubomore na moje dugačke, vitke noge, čvrste sise, zaista sam mislila da su te celulitične babe krive za to što tako izgledaju i da se to meni nikad neće dogoditi, da ću u sedamdesetoj godini imati mini suknju i sise bez grudnjaka. Drago mi je da tako misliš dok si mlad, jer da u mladosti znaš šta će ti se dogoditi, ne bi uživao u njoj.
Šta će biti tema Vaše sljedeće knjige?
– Prije ove posljednje knjige bila sam uvjerena da ću napisati knjigu o ljudima koje gleda mačka, kako mačak doživljava ljude, a umjesto toga napisala sam Dabogda te majka rodila. Sad mi pada na pamet da napišem knjigu o ženi koja ne može podnijeti život bez muškarca, ženi koja godinama živi savršeno s mužem koji joj odgovara, a jednog dana on nađe drugu, ali ga ova prva ne pušta, kaže mu: “OK, budi s njom, ali ostani moj.” Kako se osjeća ta žena i zašto mi ne možemo zamisliti život bez muškaraca...
Kako izgleda Vaš dan kad niste posvećeni pisanju?
– Tada sam uglavnom u vrtu, igram se s unučicom, a vikendima sve češće kuham za svoju porodicu, koja je sve veća: sina Slavena, ima djevojku kojom se uskoro ženi, kćer Asju i unučicu Katju, te posinka Olega. Nisam neka blistava kuharica, uglavnom pripremam rižoto od škampa, a muž sprema janjetinu ili teletinu. Uživam u porodičnom životu.
A šta je sa sitnim ženskim strastima: cipelama, torbicama...?
– Torbice su moja bolest, velika strast. Imam ih više od šezdeset – svih boja, veličina i godišta. U Istanbulu sam kupila torbu staru sto godina u obliku nogometne lopte. Kao što muškarci skupljaju boce vina, ja skupljam torbe. Žao mi je zbog toga, htjela bih otići na liječenje, ali nema klinike za to.
Postoji i zanimljiva priča o torbi koju niste htjeli dati kćerki.
– S nekog putovanja vratila sam se s osamnaest torbica, poredala ih po krevetu i onu koja se meni posebno sviđala – od mekane teleće kože u blistavim bojama koralja – ostavila nekako sa strane. Rekla sam joj da bira koju god hoće. Ona je posegla upravo za tom mojom najdražom. Odgovorila sam joj kako tu ne može dobiti (smijeh). Ne volim kćer toliko.
Ima li među Vašim torbama i neka birkinica?
– Ne volim takve banalne torbe i ne bih dala 10.000 eura za nju jer ne želim biti Victoria Beckham ili nekakva hrvatska sponzoruša. Volim lijepe torbe, ali ne takve kakve svi imaju.
   

(Gracija 137, juli 2010.)
Povezani tekstovi
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima
Najnovije iz kategorije
Niko neće s nama Bosancima Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune
Niko neće s nama Bosancima